Bud Malmstrom u Zagrebu

BudNaslov

U organizaciji Tenshin no Michi dojo-a i Cronippon ninjutsu dojo-a u Zagrebu je 07. i 08. ožujka 2009. po prvi put gostovao jedan u svijetu od najpoznatijih ne japanskih Bujinkan Shihan-a gosp. C.D Bud Malmstrom. Pred oko 40-tak sudionika seminara Shihan Bud Malmstrom je uz prikaz Kihon Happo-a i vještina sa Hanbo štapom pokazao svoje 33 godišnje proučavanje i vježbanje Ninjutsu-a koje izražava sa bogatim iskustvom svoga djelovanja kao pripadnika oružanih snaga SAD-a Navy Seals-a, SWAT-timova, policije, zaštitarskih službi i dr.  U nastavku vam predstavljamo intervju sa Bud Malmstromom koji je vodio gosp. Boris Filipović učenik Ninjutsu-a:

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

Bud1JA: Kada ste počeli trenirati ninjutsu, kako ste uopće čuli za tu vještinu?
BUD: To je bilo 1976. i radio sam 6 dana u tjednu. Osim toga sam se školovao i studirao 3 dana u tjednu. Tek sam izašao iz marinaca i trebao sam nekakvu fizičku aktivnost. U srednjoj školi sam se bavio gimnastikom, no u to vrijeme sam bio prestar za gimnastiku jer je to bilo za djevojčice od 12 i 13 godina. Naravno da se nisam htio time baviti, i tako sam rekao ženi da se želim baviti borilačkim vještinama. Ona to nije odobravala jer su svi ljudi koje je poznavala, a da su se bavili nekom vještinom, bili obični nasilnici. I tako sam se jednog dana vozio po cesti, i nisam uopće mislio na borilačke vještine. Odjednom sam pokraj ceste uočio znak na kojem je pisalo jednostavno: “MARTIAL ARTS”. I tako sam naglo skrenuo da vidim o čemu je riječ. U to vrijeme je to bila jedina autentična ninjutsu škola na cijeloj zapadnoj hemisferi. Vodio ju je Stephen K. Hayes. Počeo sam raditi neke udarce nalik na karate nasred te prostorije. Kako sam protekle 4 godine bio marinac, to nije bilo ono što sam ja htio učiti. Ja sam želio tući ljude, i želio sam biti pretučen. U kutu su istovremeno radili ljudi koji su se mlatili štapovima i lancima, kotrljali su se, mlatili međusobno. I nakon koje 3 lekcije karatea, rekao sam: “Gospodine Hayes, zaista bih želio raditi ono tamo.” Glatko me odbio jer je to bio program predviđen za ljude koji su imali smeđi pojas u nekom drugom sustavu i rekao je da ne mogu tamo jer je to previše realno.

“Upravo sam proveo četiri godine među marincima, ja znam što je realno!”

Drugi dan sam mu opet rekao da zaista želim raditi: “Ono.” Opet mi je rekao da ne može. Na to sam mu rekao: “E pa gospodine Hayes, ako idući tjedan neću raditi ono, ja se ne vraćam.” Na to mi je rekao da nema problema, da će mi od sljedećeg tjedna dati da radim ono što sami htio. I tako sam ušao u tu grupu. Kolutovi i slične stvari su mi išle poprilično lako, jer sam se prije bavio gimnastikom. I od tada se ja bavim ninjutsu-om.

JA: Kako su stvari izgledale na počecima?
BUD: U to vrijeme je bilo znatno brutalnije nego danas i bili su puno teži treninzi. Lomio sam rebra, prste na rukama i nogama. Hatsumi sensei mi je jednom prilikom čak “poderao” desni (zabio mu je nokte u prostor između prednjih zuba i zubnog mesa i žestoko povukao. Time mu je odvojio komad zubnog mesa od kosti). Bilo je puno brutalnije, ali mislim da je u početku to potrebno da shvatiš da tehnike djeluju. No ,jednom kada shvatiš da tehnike funkcioniraju, nema potrebe da se nastaviš ozljeđivati. Mislim da su se vještina ninjutsu-a i sam Bujinkan su se razvili do te mjere da to više nije potrebno. Premda, ukoliko počinješ trenirati u ova vremena, moraš se uvjeriti u srcu da ove tehnike funkcioniraju. Pa, ako imaš potrebu biti “nabrijan” ili brutalan, to je sve u redu, ali to s vremenom moraš prerasti.

JA: Dakle dobro je raditi tehnike nešto žešće u početku?
BUD: Da. Mislim da da, jer moraš vjerovati u tehnike, a njihovo polagano izvođenje možda i neće u tebe usaditi to povjerenje. Tako da moraš pronaći način koji će te uvjeriti da one zaista funkcioniraju.

JA: Što je s vašim učiteljima? S kime ste sve radili kroz godine treninga?
BUD: Stephen K. Hayes je bio moj prvi učitelj. Tada sam postao učenik Hatsumi sensei-a i otada radim s njim i presretan sam što je tome tako. No od tada sam mnogo radio na treninzima izvan Bujinkan-a koji su mi pomogli u Bujinkan-u, kao i što su moji Bujinkan treninzi jako puno pomogli drugim mjestima na kojima sam trenirao. To su recimo SWAT, policija, privatno istražiteljstvo, zaštitarski posao. Tako da sam trenirao sa mnogo ljudi izvan Bujinkan-a kako bih sakupio znanja koja su potrebna da postanem ninja.

 JA: Da li vi potičete svoje učenike da vježbaju i sa praktikantima drugih borilačkih vještina?
BUD: O da. Ja apsolutno potičem svoje učenike da treniraju sa ljudima koji se bave bilo kojom borilačkom vještinom, sa bilo kime s kim žele trenirati. Neka vježbaju bilo koju vrstu zaštite, meditacije, neka proučavaju Budizam. Neka proučavaju bilo koju vještinu koja će ih usavršavati. Jer, ako si odličan borac i možeš poraziti 12 ljudi u direktnoj borbi, ali ne znaš plivati i utopiš se u plićaku, onda baš i nisi neki ratnik. Onda si jednostavno žestoki frajer. Tako da potičem ljude da uče plivati ako ne znaju. Neka skaču iz aviona ako ne znaju. Ako se nikada nisi bavio borbom u parteru, a zanima te, idi i uči od Gracie-a neko vrijeme. Ne govorim nikome da mora trenirati samo samnom, jer to je sebično. Tako mogu naučiti samo ono što ja znam, a ja ne znam sve. Smatram Bud2da trebaš dobiti informacije koje trebaš, poput recimo preživljavanja u prirodi, od bilo koga za kog misliš da ti to znanje može prenijeti najbolje. Samo potraži instruktora kojega možeš cijeniti i sa kojim imaš sličnu osobnost. Tako ćeš mu vjerovati i jednostavno se prepusti tome. Zbog jezične barijere, ja ne mogu naučiti sve što želim naučiti od Hatsumi sensei-a kako bi postao kompletan kao što to želim biti.

JA: A dok govorimo o čisto tehničkim aspektima, da li ste prenijeli više znanja koje ste dobili kao marinac u ninjutsu, ili vam je ninja znanje više koristilo u vojsci?
BUD: Više sam prenio ninjutsu znanja u marince. Jer to je viši nivo treniranja. U marincima se ne jaše, ne puca se lukom i strijelama, nema dimnih bombi, ne učiš kako raditi otrove, i sl. A mislim da su te stvari bitne ukoliko se želiš nazvati ninjaom.

JA: Ukoliko sam dobro upućen, spravljanje otrova nije stvar koju Sensei Hatsumi danas podučava?
BUD: Čak ni dok sam bio mlad, on to nije podučavao. Bar nije podučavao nas. Možda je tome podučavao japanske učenike, ali ne i nas. Tako da sam te vještine naučio na drugim mjestima.

JA: Vi danas nemate dojo, ali imate učenike po cijelom svijetu. Imate li u Europi još učenika osim Andree Rees?
BUD: O da. Većina crnih pojaseva koji su danas bili prisutni na seminaru su moji učenici.

JA: Gdje ste sve dosad podučavali?
BUD: Podučavao sam Engleskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, po cijeloj Europi. Bio sam i u Kanadi. To je više manje to.

JA: Da li smatrate da vaša vještina ima nedostataka i koji bi to bili? Kako ih nastojite ispraviti? Koji bi to nedostaci bili?
BUD: Uh, previše ih je za nabrojati. Zaista nisam zadovoljan s niti jednim aspektom treninga. Uvijek ima mjesta za napredak. No, za mene, i s obzirom na posao koji radim, većina mojih treninga je usredotočena na čišćenje zgrada i stvari koje su vezane uz posao koji radim danas, a to je zaštita. No, što se tiče vještine koja je potrebna da se nekoga udari, mislim da ne moraš biti najjači udarač na svijetu da budeš učinkovit. Mislim da mogu udariti dovoljno snažno Bud3tako da se na to ne fokusiram. Usredotočio sam se više na strategiju i taktiku a puno manje na tehniku.

JA: Kako gledate na politiku u Bujinkan-u? Nastojite li se odvojiti od nje ili ste ipak na neki način aktivni?
BUD: Politika me nimalo ne zanima. Ljudi me često znaju pitati za mišljenje o Hatsumi-evom nasljedniku kad se on povuče ili umre. Iskreno, uopće me za to nije briga. Bujinkan nije moja briga. Moja je jedina briga moj osobni trening.

JA: Kako je sa Bujinkan-om u SAD-u? Mnoge zemlje imaju određenih poteškoća u svojim Bujinkan organizacijama. Pitam jer znam da ima pojedinaca s nerealnim tendencijama.
BUD: Za mene je to jako teško pitanje, jer ja ne čitam blogove, ne pratim rasprave i forume. To mi je ekstremno nevažno jer me zaista ne zanima mišljenje drugih ljudi i zauzimanje strana jer Hatsumi sensei nikome ne govori što treba raditi. On demonstrira svoju vještinu kroz koju ljudi trebaju postati bolje osobe, ali on neće ići okolo i govoriti nekome gdje da stavi nogu. To je posao za ljude iznad crnog pojasa. Ono što ja pokušavam naučiti od njega su suptilne stvari poput izmjene energije, jer je on zaista dobar u tome. I ja želim biti takav. U trenu kada će se povlačiti, ako Hatsumi sensei poželi odrediti ljude koji će voditi Bujinkan u Americi, znam da to neću biti ja. Jer ja to ne želim. Neću to prihvatiti. Ja ne želim biti odgovoran za ničije treninge.

JA: Recimo hipotetski, ukoliko Hatsumi sensei odluči da ta osoba bude baš Bud Malmstrom, da li to znači da vi imate isključivo pravo upravljanja svim aspektima Bujinkan-a u Americi?
BUD: Nemam pojma, Ne zanima me jer ja to neću biti ja. Neću to prihvatiti. Odustat ću.

JA: Ne želite tu odgovornost?
BUD: Pa ukoliko bi dobio odgovornost da organiziram stanje u Americi, to znači da neću tada više imati vremena za rad na sebi jer ću se početi brinuti oko svih drugih. A ja to ne želim. Želim raditi na sebi.

JA: Jer ukoliko biste to prihvatili, sama funkcija bi vam navukla politiku na leđa, a to je veliki problem.
BUD: Da. Neću to raditi. Ukoliko to bude ili bilo tko drugi onda super! Uopće nemam problema sa time. Super. No, osobno mislim da nitko u Bujinkan-u, u Japanu ili van njega, danas nema sposobnosti da vodi organizaciju nakon što se sensei povuče. Tako da ja to ne želim i uopće me nije briga za to.

JA: Neki dan sam na stranici gospodina Hayesa pročitao da je on nosilac 10-og dan-a i pročitao sam njegove razloge zbog kojih on nema više od toga premda ih zaslužuje. Koji vi imate dan i koji su vaši razlozi što nemate veći dan?
BUD: Ja mislim da sam u ovom trenu solidan peti i pol, možda šesti dan u ninjutsu-u (moja opaska…nakon 32 godine treninga). Mislim da su ostatak pokloni. I Hatsumi će vam reći da vam je to poklon i da za njega ne morate plaćati. Meni to govori da taj dan ta osoba zaista ne zaslužuje već samo da je počasni 8. ili 9. dan. Jer, kad sam prvi put upoznao Manaka sensei-a, tamo negdje 81., bio je prestrašan! A bio je 6. dan. I u to vrijeme je trenirao već 22 godine a imao je samo 6. dan! Danas su momci 10. dan s 8 godina treninga. To je sranje (citiram bullshit).

JA: A dolaze iz recimo Meksika.
BUD: Da, to je jednostavno sranje! Manaka je trenirao 3 puta tjedno kroz 22 godine i on je 6. dan. I to je sranje. I ja znam da je moj aktualni dan sranje!!! Ja sam vrlo iskren oko toga i mislim da sam dobar recimo kao što je bio Manaka kada sam ga prvi put upoznao. Ali ne nešto posebno bolji. I tako pokušavam biti ne samo prema ljudima koje podučavam, već i prema samom sebi jer ja jednostavno ne vjerujem da sam tako dobar. Ja na sebi radim svakog dana, ali nisam dovoljno glup da sad kažem da sam 10. dan i bla bla bla. To jednostavno nije realno.

Bud4JA: U dokumentarnom filmu The winds of the 34th generation, rekli ste da znate puno ljudi koji su bili u Japanu ali ne shvaćaju poruku, a da isto tako znate i puno ljudi koji nikada nisu bili u Japanu ali itekako shvaćaju poruku.
BUD: Pa,moram reći da sam možda malo pogriješio. Nisu dobili poruku koju sam ja dobio. No, po mojoj istini, nisu dobili poruku.

Bud5JA: A koja je to poruka za vas?
BUD: Istina. I zato mislim da sam dobar peti i po, možda šesti dan crnog pojasa. Iskreno, imam certifikat za 15. dan negdje. Zaista ne znam gdje je. Jer kad sam ga dobio poštom, a uopće ga ne zaslužujem, samo sam ga negdje odložio. Nikada ga ne pokazujem! Za reklamiranje za seminare jednostavno kažem da sam 10. dan jer to je najviše što u većini vještina možeš ići što se tiče rangiranja. I to koristim za reklamiranje, no kad sjedim s prijateljima, za njih sam 5.-6. dan.

JA: Jako ste me ugodo iznenadili time što je za vas poruka istina. Očekivao sam neku filozofiju a dali ste mi tako jednostavan odgovor.

BUD: Pa postoji mnogo ljudi u svijetu koji su me u stanju ubiti bez imalo treninga, tako da gdje je tu posebna vještina. Mislim da borilačka vještina samo povećava šanse u fizičkoj konfrontaciji sa nekim bez treninga, no ne garantira ga.

JA: S vašim iskustvom u radu s mnogim ljudima, kako često po vama stranci zapravo shvate poantu?
Bud6BUD: Pa sve što mogu reći da MISLIM da sam ja shvatio poruku. Ali to ne znači da jesam. Mogu samo koristiti svoje iskustvo i svoju logiku i intuiciji da se krećem prema onome što mi se čini kao najbolji put. To možda nije isto za tebe ili nekog drugog. Danas se mnogi ljudi u svijetu šepure i prse i pokušavaju tako opravdati svoj dan, no to možeš odrediti samo ako pogledaš duboko u sebe. Ja zato ne mogu pogledati u drugu osobu i reći da je zbilja shvatio poantu. Postoje ljudi za koje čim ih upoznaš možeš reći da su iskusili to nešto posebno. Iskusili su veliki strah za vrijeme kojeg su mislili da će zaista umrijeti. I to možeš vidjeti samo gledajući tu osobu. Ne mogu reći da se to vidi u očima, ali da se primijetiti. Evo npr., u prvom treningu sa Stephenom u njegovom podrumu, pokazao mi je sliku Takamatsu sensei-a na kojoj drži rokushaku bo. I kada mi ju je dao, ja u to vrijeme nisam znao tko je osoba na slici. I čim sam ju vidio rekao sam na glas: “Čovječe, ovo je ubojica. On je bio tamo.” ( tamo se ovdje odnosi na situaciju u kojoj je iskusio skoru smrt). Pitao me zašto to kažem. Nisam znao. Na toj slici ništa ne radi, ali sam jednostavno vidio sa te slike da je to vrlo opasan čovjek. Tek onda mi je rekao da je to Takamatsu. Tako da i premda nisam znao tko je to, može se vidjeti ta pouzdanost ljudi, može se vidjeti da se ne boje ničega jer su sve to prošli i znaju da mogu preživjeti sve. Ne znači da će sigurno preživjeti, ali imaju vjeru u sebe i svoje sposobnosti koje ih mogu spasiti. Vrlo je teško to opisati, ali ako ušetaš u sobu, nekada odmah možeš znati da ti se neki lik nimalo ne sviđa. Energija ili nešto ti nekada zna reći da li ćeš se slagati sa tom osobom ili ne.

JA: Dakle, svako treba naći ono što je za njega definicija “istine”. Vi ste tu da nas usmjerite, ali je na svakom da pronađe svoju verziju istine?
BUD: Mhm. Tako je. Sve što mogu je objasniti svoje viđenje istine. Moja iskustva. Jer, nije to istina za sve. Drugim riječima, ja ti mogu reći da si pobijedio ako slomiš nečiji lakat. To je istina ako si u baru. I da, tada je to točno, jer tada borba prestaje. Ali to nije istina u ratu jer će ti se protivnik boriti do smrti, jer zna da ako stane, mrtav je. Takav ratnik će se nastaviti boriti i sa slomljenim laktom. I ako imam samo barska iskustva, a neko ima iskustvo iz rata, i ja mu kažem da nakon loma prestaje borba, ovaj ratnik se sa time i neće složiti. Tako da se naše istine razlikuju. Ja svima zato kažem na svim seminarima da je sve ovo što ja kažem obično sranje ako to za tebe nema smisla (stvarno je to rekao nekoliko puta). To samo spremi u neku kutijicu u glavi i znaj da to možeš iskoristiti. Jer, moje iskustvo nije svačije iskustvo. Tako da moram biti iskren i reći da ovo za tebe možda neće funkcionirati.

JA: Koliko često učite na tuđim greškama a koliko često učite na svojim greškama?
BUD: K vragu! Volio bi reći da učim na tuđim greškama, ali ipak i dalje najviše učim na svojim greškama.

JA: Kako ja to danas gledam ninjutsu danas nema veze samo sa borbom već vam pruža oruđa s kojima se možete pobrinuti za prosperitet svoje obitelji i zajednice.
BUD: Da. Jer razlog zbog kojeg ja i danas učim ninjutsu a ne nešto drugo je zbog filozofije koja mi omogućava da budem bolja osoba svakog dana. I ja to mogu koristiti ovog trena, a ne čekati da me netko MOŽDA napadne za 10 godina. Filozofije istine i realnost prave borbe i realnost slaganja sa ženom, obitelji i susjedima su mi puno važniji od sposobnosti da nekoga premlatim. Ne zanima me tko je u pitanju, ali ako imam pištolj, mogu pobijediti bilo koga. Danas klinac od 13 godina pištoljem može ubiti vijetnamskog ratnog veterana. I tu nema posebne vještine. To je jednostavno omjer šansi. No, uz prakticiranje vještine, vaše se šanse mogu puno povećati. Ali nema te stvari koja vam garantira da nećete poginuti.

JA: Dakle da li vi to meni želite reći da prakticirate ninjutsu samo zato da bi mogli ženi reći ono što ste nam govorili danas na seminaru: “Da draga, žao mi je, neće se više nikada ponoviti!”?
BUD: O da. Upravo zato! (Yes ma´am, I´m sorry, it´ll never happen´ again! Ako možete probajte si to dočarati na izvornom teksaškom naglasku…).

JA: Ninpo je za mene i dalje nekakva mistična stvar obavijena svojevrsnim velom tajne. Što je ninpo po vama?
BUD: Ninpo je viši nivo ninjutsu-a. Ninjutsu predstavlja fizičke tehnike, dok ninpo predstavlja mudrost koja nas podučava kada i kako upotrijebiti te tehnike. Zahtjeva iskustva. Ukoliko si religiozan, možeš se moliti za nečije zdravlje, ali nećeš moliti za sladoled. Tako da moraš znati kada da se koristi ta moć koju kroz religiju posjeduješ. Mnogo je nalik tome. Kada ćeš se pokušati izliječiti, kada kontrolirati vrijeme, kada udaraš nekoga, kada bježiš, i to podrazumijeva razumijevanje tajminga u kojem treba upotrijebiti vještinu koju učiš.

JA: Kroz vaše iskustvo u radu s mnogim naraštajima, da li primjećujete generalne razlike u ponašanju djece i mladih? Da li se i vama čini da djeca postaju gora iz generacije u generaciju?
BUD: Mislim da svaka generacija postaje malo gora od one prošle. I to tako nije zbog djece već zbog roditelja. I do toga dolazi zbog politike. Nije ti dozvoljeno pljusnuti dijete po guzi, ne smiješ ih disciplinirati, i to u djeci stvara nedostatak povjerenja prema roditeljima. To kažem iz vlastitog iskustva. Kada sam bio vođa, i u vremenima kada sam zapovijedao ljudima, da bih dobio da me ljudi slijede, morao sam biti kristalno jasan u svojim nakanama i u onome što pri tome očekujem od njih.

JA: Čak ako to zahtjeva i upotrebu fizičke sile?
BUD: Apsolutno. Pogotovo ako je tu uključena i fizička sila. Kada sam bio u marincima, i kada sam rekao da nešto napravi, a on to nije napravio, otišli smo negdje gdje nas nitko nije vidio, i to bismo riješili šakama. I ako sam pobijedio, on je to morao napraviti. Ukoliko bih izgubio, dobio bi premještaj jer nisam mogao kontrolirati svoje ljude. Dobar dio svega toga je što to nikada nije završavalo na njihovim dosjeima i čak ako si nekome polomio nos, za 6 tjedana on će zarasti i sve je opet normalno. I kada tom čovjeku idući put kažem da nešto mora napraviti, on posluša. I to u njemu ostaje idućih 20 godina ukoliko ostane u marincima. Isto tako, zbog toga bi taj neposlušni Bud7vojnik mogao imati poteškoća u napredovanju. S druge strane, ako roditelji kažu djeci da nešto naprave, a ona ne poslušaju, trebala bi očekivati neku kaznu. Ako ne dobiju kaznu, ne vjeruju u ono što im kažete jer ti ne stojiš svim snagama iza svojih riječi. No, kultura u svijetu danas govori da se dijete ne smije tako disciplinirati. Ne možeš ih recimo pljusnuti. Kažu da fizičko rješenje ne rješava probleme. E pa fizičko nasilje itekako rješava probleme. Zaista. Jer u društvu imamo pravila po kojima trebamo biti civilizirani i imamo pravila po kojima se trebamo ponašati prema drugim ljudima. To nas čini civiliziranima. Ukoliko oduzmeš sva pravila, sve zakone, sve propise, jedina stvar koja će biti važna je zakon jačega. Ako te mogu prebiti, ja ću tebi govoriti što i kako trebaš raditi. To je istina! To je istina i u među ostalim živim vrstama. Ljudi odstupaju od prirodnih zakona jer su postavili zakone po kojim najslabiji od nas imaju ista prava kao i najjači. No, ako uzmeš sva pravila, brutalna sila je ta koja ti omogućava ostanak na vrhu.

JA: Zato moderni sistem nije prirodan.
BUD: Tako je. On je civiliziran. I zato svi trebaju shvatiti da ako ja tebi potpišem ček, ja tebi govorim što ti trebaš raditi. Jer ako ja tebe otpustim, to boli tebe više nego mene. Tako da ako ja mogu naškoditi tebi više nego ti meni, ja tebi govorim što i kako trebaš raditi.

JA: Ninpo i ninjutsu nisu dakle civilizirani već prirodni i realni.
BUD: Upravo tako.

JA: Hm, dakle svi nisu u stanju prihvatiti ono što ninpo pruža. Bi li onda svima trebalo pružati ono što ninpo ima za pružiti?
BUD: Mislim da svako dijete danas treba shvatiti činjenicu da ako sam ja taj koji tebi može naškoditi više nego ti meni, ja sam šef. Točka. Ukoliko sam ja učitelj i dam ti 1, i ti kao jedini izlaz vidiš izlazak iz  škole, mene je za to briga. Ja tebi mogu napraviti više problema tebi u životu nego ti meni. Ja dobivam veći komad kolača. Ne može biti jednostavnije. No da li to ljudi danas žele znati? Neeeeeeee. Ne žele jer imamo polovicu društva koja je slabija. Od cijelog društva jedna polovica po prirodi stvari mora biti slabija.Bud8I ta slabija polovica to uopće ne želi slušati. S druge strane, mnogi iz jače polovice ne žele takvu odgovornost. Zbog toga ja imam prijatelja koji vodi školu borilačkih vještina koja broji 900 ljudi. On će ti reći u lice da je jedini razlog njegovog astronomskog uspjeha taj što roditelji ne žele disciplinirati svoju djecu i dovode ih njemu da to on napravi u njihovo ime. To ti govori sve što trebaš znati o društvu. Tako da, ja mislim da svaka generacija postaje gora, i razlog tome je što roditeljima nije dozvoljeno da budu roditelji. Ne jer su djeca gora, nego jer dovoljno rano ne bivaju disciplinirana. Kao što sam ti danas ranije kada smo pričali o mojoj dvogodišnjoj unuci. Kada sam shvatio da njezin neposluh nije problem koji je nastao zbog nesporazuma već zbog stava djeteta koji je imala zbog nedosljednosti roditelja, shvatio sam da to mogu popraviti. I jesam! Bilo je brutalno, ali je bilo vrlo brzo. I danas, mi smo najbolji prijatelji i slažemo se. Moram joj samo jednom reći što god želim da napravi i ona to napravi.

JA: Jer zna svoje mjesto.
BUD: Zna svoje mjesto! I može li ona mene pljusnuti? Ne. Mogu li ja nju? Mogu. I zato sam ja šef.

JA: Razumijem što želite reći. No, ukoliko biste prišli roditeljima i rekli im da je sasvim u redu da fizički kažnjavaju djecu, rekli bi da je Bud glup.
BUD: O da! Ono što bi ja poželio reći roditeljima je da odgajaju svoju djecu na način da slušaju sve što im se kaže. I nema druge. I ako nisi sposoban to napraviti, idi u školu borilačkih vještina da te netko poduči kako se to radi. Djeca će vam vjerovati ako im nešto kažete i zaista to mislite. Tada će vam početi vjerovati. Ako roditelji konstantno nastoje govoriti da djeca prestanu nešto raditi, i stalno govore: “Dok nabrojim do 3 da si prestao. 1, 2, 3”, dijete onda neće vjerovati da neće snositi odgovornost za neposluh sve dok mama ne nabroji do 3. Onda će biti nemirni dok ne nabrojiš do 2, i tek onda će se smiriti. No ukoliko roditelj kaže djetetu da prestane nešto raditi, i to podupre djelom, dijete će slušati. Točka. Sigurno će slušati. Barem je tako funkcioniralo sa mojom djecom i unucima.

JA: Ima li nešto što nikada vas nitko nije u intervjuu nikada pitao, a smatrate da je bitno i željeli biste to reći?
BUD: Da, mislim da je najbolji savjet koji mogu dati bilo kome, bez obzira da li trenira u Bujiinkan-u ili ne trenira ništa, taj da koristiš svoju glavu. Ne sagledavaj stvari onako kako želiš da one izgledaju nego onakvima kakve zapravo jesu. Donosi svoje odluke u skladu s tim. Nemoj živjeti život tako da se recimo zadovoljiš s time da budeš prijatelj sa svojim djetetom. Moraš ga disciplinirati, moraš biti šef. I djeca to moraju razumjeti. Živi svoj život i pokušaj naći pravu istinu u stvarima.

SENSEI DARKO GOLUBIČIĆ: Da li još održava kontakte sa Sensei Manaka-om?
BUD: Nakon što mi je Sensei Hatsumi rekao da misli da zaista ne bi trebao trenirati kod Manaka-e, i nakon što mi je dao razloge za to, rekao sam mu da neću trenirati sa Manaka sensei-em. Da li i dalje imam kontakte sa njim? Da. Ako on dolazi u Ameriku, nekada me pozove na golf, pa odemo odigrati golf. I to me je tako jer mi je prijatelj. Čak ni Hatsumi meni ne može birati prijatelje. Ni moja žena mi ne može odabrati prijatelje. Ja to radim.

JA: ŠTA? Žena vam ne bira prijatelje???
BUD: Ne, hvala Bogu.

BUD: Dakle i dalje smo u kontaktu, i dalje mi je prijatelj i nadam se da će zauvijek biti. No, rekao sam Hatsumi sensei-u da neću trenirati sa Manaka-om dok je god je Hatsumi šef u Bujinkan-u. I to je to. Isto je i sa Stephenom. Mnogi smatraju da je Stephen K. Hayes loš čovjek. No ja sam proveo kojih 45 minuta sa njim na telefonu neki dan jer je on moj prijatelj. Briga me da li je u Bujinkan-u i ne zanima me to što se mnogima ne sviđa. Moj je prijatelj. Jer, on me uveo u ninjutsu. Dugujem mu za to. Da on nije otišao u Japan i napravio sve što je napravio, niti ti ne bi sjedio sada ovdje. On je taj koji je to zaista iznio u zapad i zahvaljujući njemu ninjutsu u svijetu raste. I dugujemo mu za to. Njemu je stalo do mene i meni do njega, ali da li treniram sa njim? Ne. No on je i dalje moj prijatelj.

JA: Tako je, i ne morate niti pričati o ninjutsu.
BUD: Naravno. Pričali smo o tome kako će mu dijete diplomirati na fakultetu, o filozofiji i o svačemu. Da li bi trenirao sa njim? Ako bi me pitao, naravno da bih! Ukoliko bi on nešto podučavao i ako bi želio da napravi seminar kao što smo ga napravili Sveneric i ja, naravno da bih pristao. Bio bih sretan. I uopće me ne  zanima kome se to sviđa ili ne sviđa. On je moj prijatelj. Ja ne živim život zato da drugi misle da sam cool. Živom ga onako kako mislim da je ispravno. Okretanje leđa Stephenu za mene nije u redu. Neću to napraviti. Briga me kako ljudi gledaju na to.

Bud9JA: Da li se neki dio treninga posebnu usjekao u vaše sjećanje? Neka sitnica koju ste doživjeli ali ju nikada nećete zaboraviti.
BUD: Da, mislim da nikada neću zaboraviti prvih 10 dana treninga sa Hatsumi sensei-em.

JA: Polomljena rebra i ostalo?
BUD: O da. Čak i dan danas dobivam poduke iz tih treninga. Tada sam naučio jako puno. Imao sam 10 dana konstantnog treniranja sa njim. I kada pogledam na to, i danas dobivam nove poruke, jer su nam pruženi mnogi odgovori, no u tom vremenu nisam imao prava pitanja po kojima bi mi ti odgovori imali smisla. No, što više vremena prolazi, i što sam iskusniji, to se više pitanja uklapa u te odgovore, i mnogi odgovori imaju sve više i više smisla.

JA: Da li mislite da je dovoljno provesti u Japanu 2-3 tjedna godišnje ili ipak kvaliteta zahtjeva kvalitetnije i puno duže učenje?
BUD: Ne, ja ne mislim da postoji tih 2 ili 3 tjedan koji mogu biti dovoljni. No ja ne mislim ići u japan još neko vrijeme. Ono što ja moram raditi su čišćenja zgrada, borba vatrenim oružjem i slično. A to ne mogu dobiti u Japanu. Taktičko obuzdavanje, i slične stvari koje moram prenijeti drugim ljudima. Volio bih vidjeti sensei-a jer ga smatram i svojim prijateljem. I uvijek se osjećam ugodno, komforno i sigurno kada sam kraj njega. Zaista je dobar osjećaj. No ako bih mogao otići u Japan na par dana, radije bi ih proveo u razgovoru sa njim. Mislim da možda ne bi ni otišao na treninge jer ono što dobivam od njega je nadahnuće. Danas mi ne treba da naučim kako narušiti nečiju ravnotežu kroz minimalne pokrete. Ono što trebam je popuno drugačije, a on me tome ne može podučiti. Imam prijatelja koji je 10. dan i razgovarao sam sa njim neki dan. Ide u Japan 3 puta godišnje. I kažem ja njemu: “Super, što naučiš svaki put kada odeš tamo?” I on meni sad govori kako je stalno uz Hatsumi-a i kako stalno idu negdje i kako trenira sa Nagato sensei-em i bla bla bla. I onda mu ja kažem da je to super, ali što je on tamo naučio? Specifično. Što je novoga naučio za to vrijeme? I kaže on meni da je recimo naučio neke nove varijacije koje je sensei podučavao, da je učio kako narušiti nečiju ravnotežu i sl. Opet ja… Da, razumijem, ali sensei je pričao, a što si ti SHVATIO!? I onda dolazim do njegovog odgovora koji glasi nekako ovako: “Hmmmmm…” Problem je u tome da ljudi idu u Japan svako toliko jer misle da ih to čini boljima. ne, to ih ne čini boljima. Ako shvate nešto, onda ih učini boljima. Ako ne shvaćaju što su dobili, neće postati ništa bolji. Samo će potrošiti novac. Takvi ljudi često žive u zabludi kad misle da ako idu u Japan jednom godišnje da oni treniraju kako treba a ja ne. Ma bravo za njih! Uopće me za to nije briga. Jer ako ja radim na preživljavanju u prirodi, neću po to ići u Japan jer to tamo ne mogu dobiti.Bud10 Ići ću negdje drugdje. Ako ja osjećam da je to moja slaba točka, i ja želim biti bolji u tome, nema smisla da ja po to idem u Japan jer tamo neću u tom pogledu postati bolji! Ja sam, čak i prije 25 godina, imao sa sobom listu stvari koje sam želio naučiti i pitati i koje sam želio dobiti. I kada je god Hatsumi sensei pitao da li ima pitanja, ja sam rekao da ima i pitao sam ga o svačemu. Imao sam listu stvari u kojima sam želio postati bolji kada se vratim kući. Mnogi danas idu tamo jer misle da su zbog toga na neki način povezaniji. No ako ne učiš, to je uzaludni put.  Kada ja idem na “active shooter takedown class (pa si vi prevodite :),  ja znam što želim tada naučiti i znam da ću na njima raditi i da ću ih naučiti. No, ako se prijavim za taj tečaj samo zato što mi zvuči zabavno onda zaista nema smisla. Po meni je razlika u učenju i treniranju u tome što učiš samo ako znaš koji ti dijelovi slagalice nedostaju. Trenira se tako da uđeš u dojo 2 puta tjedno i tebi tvoj učitelj kaže na čemu se danas radi. Učenje se sastoji u shvaćanju u čemu si slab, a onda i u potrazi za odgovorom na to pitanje. Ti trebaš biti taj koji usmjerava svoj trening, a ne da čekaš da ti se sve ponudi. Ti si pogledao u samoga sebe i shvatio si u čemu si sve slab a u čemu dobar. Tada ti usmjeravaš trening a ne čekaš da ti netko da svo prosvjetljenje ovoga svijeta.

JA: Osobno sam maštao o odlasku u Japan u malim grupama ili sam, a ne da treniram u masi od 50 ljudi.
BUD: Tako je. Dok je u Honbu dojo-u 60 ljudi, jednostavno se ne može trenirati. Tada jednostavno tamo provedeš nekoliko sati i to je to. Ljudi će vidjeti da si i dalje aktivan i sl. No, ja ne idem u Japan zato da bi drugi vidjeli. S političke strane, mene zaista boli briga da li će me netko vidjeti na Daikomyosai-u (Hatsumi-ev rođendan). Briga me što govore na blogovima i forumima o meni. Nikada ih ne čitam to nije moj problem. Samo me zanima da svakoga dana pomalo napredujem. Tako znam otići na seminare poput ovoga i pitati ljude koliko često oni zaista treniraju (voditelji dojo-a). I onda mi govore da podučavaju u dojo-u 5 ili 6 puta tjedno. Ne zanima me koliko puta tjedno podučavaju, nego koliko često oni treniraju kako bi sami postali bolji. Ne zanima me dijeljenje informacija koje već posjeduješ, nego kako učiš da postaneš bolji. I to je problem. Jer ja recimo napravim nešto za sebe svaki dan. Jer ako ne napravim, to je jednostavno vrijeme koje nikada neću vratiti. Dakle ili ću se rastezati, ili hodati, ili gledati video u kojem ću nastojati shvatiti neke stvari koje radi Hatsumi sensei, ili ću čitati knjige o nečemu. Radit ću bilo što samo da se poboljšam.

JA: Zašto ste zatvorili svoj dojo?
BUD: Imao sam termin u kojem sam radio samo sa crnim pojasevima čak i godinu dana nakon što sam zatvorio svoj dojo samo kako bi imao nekoga s kim mogu trenirati. No, ako bi došao do njih i pitao ih na čemu oni žele raditi, oni jednostavno ne bi znali što da mi odgovore. Oni su čekali da im ja kažem što trebaju. nisu dolazili učiti već trenirati. Jedini način na koji sam ih mogao natjerati da nauče kako učiti je bio taj da ih prestanem podučavati. Neki su nastavili a neki su odustali. Jer, kada nije bilo nekoga da ih vodi po putu, jednostavno su odustali. Meni je to reklo da gubim vrijeme sa većinom. I to je bila dobra stvar. Tako bi te nakon srednje škole starci trebali izbaciti iz kuće zato da naučiš kako se brinuti za sebe i kako živjeti život a ne da čekaš mamu da ti kaže što i kako dalje. I za to sam jednostavno sve izbacio iz kuće. To sam morao napraviti zbog sebe. Jer sada se mogu brinuti i oko toga što ja trebam a ne što trebaju oni. I to je za mene bilo dobro. Ne znam da li je bilo i za njih, ali me to uopćene zanima. Jer, ako imaju volju da nastave rasti, onda i budu. No ukoliko nemaju, stati će. No to nije moj problem. Ja znam da stalno govorim da me ne zanima. To ne znači da mi nije stalo. Možda pogrešno odabirem riječi. Ali, ja odbijam preuzeti odgovornost za tvoj trening. Ne da meni nije stalo, ja bih volio da svi postanu bolji. To bi bilo super. Ali ja ne želim odgovornost za tuđe treninge.

Za kraj čovjek je rekao nešto vrlo zanimljivo. Rekao je da u stvari radi za novac. Tako jasno. Sve usluge danas su definirane novcem i zato i on to tako radi. Jedino što mu je bitno da vrlo precizno definira što će ljudi za taj novac dobiti. On tada nastoji dati sve od sebe da opravda to što ljudi od njega očekuju kako bi se mogao pogledati u ogledalo. Po njemu najvrjednija stvar na svijetu je vrijeme, jer je jedina stvar koja se nikad ne može nadoknaditi, i najveći kompliment koji čovjek može dobiti je kada ti netko odluči pokloniti svoje vrijeme.

Kraj.

P.S: Dakle netko je pitao što je to Malmstrom pričao o svojoj unuci na seminaru. Mala je bila neposlušna. Mama joj je govorila da se mora smirivati i brojala bi joj…1, 2, 3,…itd. I kad je ostala sama s Budom, Bud je skužio da je to stvar stava koji je mala razvila jer roditelji nisu bili dosljedni. I kad je rekao da nešto napravi mala nije slušala. Drugi put kad je rekao da nešto napravi, a nije napravila, mala je odmah dobila po guzici. Bez brojanja. I tako par puta. Vrlo malo joj je trebalo da shvati da Bud misli ozbiljno Bud11i da će mala dobit po guzici ako neće slušati. Kao što kažem, vrlo je brzo shvatila poantu i od tada tu metodu više ne koristi.“


Pismo Japanske zaklade

PismoNaslovPismoNaslov1

U povodu 45-godišnjice Nippon Budokan-a i njihova komemorativnoga izdanja knjige Nihon-no-Budō „Budo Borilački načini u Japanu“ na engleski jezik „Budo The Martial ways of Japan“ Cronippon ninjutsu dojo je dobio ovu knjigu i pismo dotične organizacije u svrhu promoviranja i očuvanja tradicionalnih japanskih borilačkih vještina.

 

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

Pismo1Pismo2

Dakle, u povodu Nippon Budokan-ove 45-godišnje obljetnice objavljena je sažeta engleska verzija knjige Nihon-no-Budō sa japanskog jezika u svrhu boljeg razumijevanja japanskog Budo-a.

Ova knjiga je proizvod najeminentnijih Budo istraživača u Japanu. Informacije sadržane u ovoj knjizi su dane od različitih Budo organizacija i federacija, te predstavljaju najsuvremeniji dostupan osvrt o japanskom Budo-u.

Pismo3

 

 

 

 

Prvo poglavlje opisuje Budo, borilačke načine (vještine) u Japanu. Drugo poglavlje pruža objašnjenje o starim klasičnim borilačkim vještinama u prošlosti.

 

 

 

 

Pismo4

 

 

Treće poglavlje daje pregled različitih Budo-a u modernom dobu.

 

 

 

 

 

Pismo5

 

 

 

Četvrto poglavlje sadržava informaciju o Budo institucijama i Budo istraživanjima. Peto poglavlje pruža kompilaciju podataka i rječnik.

 

 

Stoga je ovo prva knjiga ove vrste na engleskom jeziku i osnovni izvor informacija u vezi sa borilačkim načinima (vještinama) u Japanu koja će pružiti upute diljem svijeta onima koji vole japanski Budo.

BUJUTSU, BUGEI I BUDO 1. dio

bujutsu, bugei i budo 1dio naslov

Jako je teško shvatiti ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

bujutsu, bugei i budo sl1U Japanu je uobičajeno da je naziv borilačka vještina nešto što se odnosi na tehnike borbe, te se općenito koriste izrazi poput bu­jutsu, bugei i budō-a itd. Ovi izrazi vode u povijest japanske ratničke klase.

 Po kineskoj knjizi Suikoden iz početka Ming dinastije (druga polovica 15 stoljeća) izraz bugei („bu“ rat i „gei“ vještina) je značio korištenje oružja, kao na primjer luka, mača, koplja, helebarde, sjekire i tako dalje, a izraz bujutsu („bu“ rat „jutsu” tehnike) je značio “sve tehnike nužne u borbi”.  Ovo je uključivalo i fizičke sposobnosti kao na primjer plivanje i jahanje.

Izrazi bugei i bujutsu su usmjereni prema starijim japanskim borilačkim vještinama koje su se prakticirale prije sredine 18 st. (meiji perioda).

Tradicionalne borilačke vještine Japana (bugei ili bujutsu) su se razvile iz iskustava i kulture feudalnog ratničkog staleža znanog kao bushi ili samuraji.

Po riječima sensei Hatsumi-a: „Često čujemo riječi Samuraj (bushi) ili vojnik (bujin), ali što je obilježje ličnosti Samuraja? Car Tenji Tenno (626-671) koji je tijekom svoj vladavine u Japanu reformirao različite institucije odabirao je zdrave i snažne pojedince iz seljačkog staleža sa pravednim i časnim srcem da postanu vojnici. Znak “bu” je izvorno napisan kao “sei” ili istina, i svakako, istinska koncepcija vojnika je u srcu, tijelu i umu. Također, zapazimo činjenicu da se jedino snažni pojedinci koji su se nepravedno borili nisu bili izabrani da bi služili kao vojnici“.

Nakon uspona samurajske klase u Japanu tijekom Kama­kura razdoblja (1192-1333) borilačke vještine i borilački stilovi su se počeli klasificirati. Svaka samurajska obitelj je nastojala razvijati i oblikovati svoje alternative, a također, i tehničke inovacije započete iz eksperimenata na bojnom polju, te su iz toga rođene borilačke škole (ryū-ha).

Od Muromachi razdoblja (1333-1568), te preko Sengoku razdoblja (1476-1568) kenjutsu (vještine mačevanja), kyūjutsu (streljaštvo), sōjutsu (vještine uporabe koplja) itd. razvijali su se kao borbeni sistemi u kojima se od ratnika zahtijevalo majstorstvo da bi preživjeli. Stoga je prakticiranje borilačkih vještina kao istinskih borbenih praksi  uključivalo cijeli raspon stvari na području borilačkih vještina nazvaih bugei jūhappan (osamnaest ratničkih disciplina).

S obzirom da su se oružja i taktike mijenjali kroz različita razdoblja Japana uključujući i razdoblje mira bugei jūhappan (popis od 18 borilačkih disciplina japanskog ratnika) je imao mnoge oblike. Također, se popisi tehnika razlikuju kako li su se ryū-ha (škole) ili han (feudalni posjedi) razlikovali. Ispod su dva različita popisa s obzirom na bugei jūhappan.


  • Kyūjutsu (tehnike streličarstva)
  • Bajutsu / Kiba jutsu (tehnike jahanja)
  • Dakyū (igre na konjima – vrlo slično polu)
  • Kishajutsu (streličarstvo na konjima)
  • Suiba (jahanje kroz vodu)!
  • Suiei (plivanje)
  • Sō jutsu (tehnike sa kopljem)
  • Kusarigamajutsu (tehnike sa srpom i lancem)
  • Naginatajutsu (tehnike sa naginata-om)
  • Kenjutsu (tehnike mačevanja)
  • Jūjutsu (tehnike goloruke borbe)
  • Iaijutsu (tehnike izvlačenja mača)
  • Hojōjutsu (tehnike vezivanja sa užetom)
  • Hananeji (upravljanje sa konjima)
  • Yoroigumi (borba u oklopu)
  • Shurikenjutsu (tehnike bacanja oštrica)
  • Ishibiya (topništvo)
  • Teppō (vatreno oružje)

 

  • Jūjutsu / Kenpō (goloruka borba)
  • Kenjutsu (tehnike sa mačem)
  • Iaijutsu / Battōjutsu (tehnike izvlačenja mača)
  • Kusari Fundōjutsu (tehnike sa lancem s metalnim utegom)
  • Kusarigamajutsu (tehnike sa srpom i lancem)
  • Bōjutsu (tehnike sa štapom)
  • Sōjutsu (tehnike sa kopljem)
  • Naginatajutsu (tehnike sa naginata-om)
  • Suiren (trening u vodi)
  • Bajutsu (tehnike na konjima)
  • Kishajutsu (streličarstvo na konjima)
  • Jōjutsu (tehnike sa motkom)
  • Kyūjutsu (streličarstvo)
  • Yoroi Kumiuchi (borba u oklopu)
  • Hojōjutsu (tehnike vezivanja sa užetom)
  • Jūttejutsu (tehnike sa jūtte-om)
  • Hōjutsu (tehnike sa topništvom)
  • Shurikenjutsu (tehnike bacanja oštrica)

bujutsu, bugei i budo sl2

Kako je iz priloženoga vidljivo bujutsu uključuje upotrebu i majstorstvo u različitim oružjima i tehnikama. Ove tehnike su razvijene kao reakcija na prolaznu prirodu povijesnog razdoblja Japana gdje je postojao stalan rat i osobna borba. Bujutsu se sastojao iz različitih borilačkih tehnika kakutobugei (načina borbe) sa ili bez oklopa koje se oslovljavaju ili su znane kao gekito, kumitachi, tachi uchi ili yoroi kumi­uchi. Bushi je trebao biti specijalist u jednom ili dva oružja svoga vremena. Međutim, očekivalo se od njega da razumije osnove drugih oružja koja se koriste u borbi. Po sensei Hatsumi-ju do Tokugawa perioda je postojalo preko 120 različitih oblika oružja, te preko 3000 različitih škola borilačkih sustava.

bujutsu, bugei i budo sl3Gekito, kumitachi i tachi uchi su borilačke vještine korištenja različitih vrsta japanskih mačeva na bliskom i dugom dometu. U ovim trima vještinama netko može imati oklop, laki oklop ili čak biti bez ikakva oklopa, dok prakticiranje nije isključivo prema upotrebi mača nego može biti korišteno kao i sredstvo primjene svih oružja. Yoroi kumi uchi je borba sa oklopom koji uključuje borbu sa i bez oružja.

(nastavlja se)

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA 3. dio

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA

(jap. GOSHIN JUTSU 護身術) 3. dio

Postoje tri različita smjera u borilačkim vještinama, i oni su:

1.   Tradicionalno utemeljene borilačke vještine
2.   Sportsko-bazirane borilačke vještine
3.   Realno-bazirane borilačke vještine.

Tradicionalno-bazirani sistemi, kao na primjer tradicionalni Karate, neki Kung-fu stilovi, a također i neki drugi stari sistemi sa starim tehnikama i metodama uvježbavanja. Tipično oni nose odore, imaju istaknut pojasni sistem, te zahtijevaju od svojih učenika učenje (strane) tradicije i terminologije. Unutar ovih sistema samoobrana je najvažnija, ali po izjavama trenera (učitelja?) koji se bave „realno-baziranim“ borilačkim vještinama učenici u tradicionalnim borilačkim vještinama ne uče se nositi sa suvremenim kriminalnim i terorističkim situacijama kao na primjer bombaškim napadima, oružanim pljačkama, pucnjavom vatrenim oružjem iz vozila, nasiljem bandi, procjenama opasnosti itd..

Sportsko-bazirani sistemi, kao na primjer Karate, Judo, i Taekwondo imaju svoje korijenje u tradicionalnim borilačkim vještinama, ali su im dodana sportska pravila kako bi se natjecali na raznim turnirima, zabavnim događajima, ili Olimpijskim igrama. Slično tradicionalno-baziranim borilačkim vještinama tehnike metode vježbanja samoobrane se također mogu skupiti u sportsko-baziranim sistemima, ali njima također kao i u tradicionalno-baziranim sistemima nedostaju mnoga suvremena rješenja konflikata.

Realno-bazirani sistemi su sistemi koji uče osnovne samoobrambene tehnike utemeljene u tradicionalno-baziranim i sportsko-baziranim sistemima, ali idu korak dalje sa vježbanjem u specifičnim modernim konfliktnim situacijama, i (po njima) eliminiraju zastarjele tehnike i metode treninga.

U nekoliko nastavaka razmotriti ćemo što su borilačke vještine, a što borilački sportovi, te danas sve popularniji tečajevi samoobrane. Kroz ovu temu ćemo proći viđenjem Bujinkan instruktora Svenerica Bogsatera 15. Dan.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

STVARNA BORBA (na japanskom Ryumon Komon, orginalni naziv za Taijutsu) je vrlo, vrlo pakosna i vrlo brza. Nije lijepa za oko, i daleko je od nečega lijepog, ili umjetničkog. Vrlo brzo postaje gadna.

stvarna borbaMorate razumjeti, da bi efikasno uzvratili udarac trebate moći vidjeti kroz nakaradnost. Trebate imati svijest i percepciju da bi vidjeti što se uistinu događa. Morate naslutiti, ili osjetiti što je potrebno, ili što je ustvari…? I ovo bez ikakvog oklijevanja… Ali, morate biti i potpuno spremni da se suočite sa posljedicama svojih akcija. Ovo je važno shvatiti prije nego li sudjelujete u stvarnoj borbi za život.

Ako nemamo drugi izbor nego uzvratiti udarac (uvijek kao posljednje sredstvo) ne trebamo imati snažnu, preciznu ili pravu borilačku vještinu da vidimo kako stoje stvari, ili bi trebale biti. Ne možemo postaviti naš um prema, otprilike ovako promjenjivoj  razini.  Ako  razmišljate,  namjeravate,  ili  pokušate  primijeniti  svoje borilačke vještine, ili samoobrambenu tehniku u stvarnoj borbi vaše Šanse za preživljavanje su praktički nikakve. Trebate znati da prilikom stresa i napetosti u stvarnoj borbi nećete odraditi 90 posto vaše tehnike, ili borilačke vještine iako ste u vještini od petnaest do trideset godina. Ovo je žalosno. To su očite činjenice, dokazane kada se borilački majstor (visokog ranga) u samo kratkom trenutku nađe u uličnoj borbi. Takav borilački majstor je naučio tehnike. Također, to je osoba koja vjerojatno posjeduje striktnu borilačku vještinu, i vidi kakve bi stvari trebale biti ili/su. To je borilački praktičar koji ne razumije da su tehnike ograničene. Dakle, njegove tehnike se moraju transformirati prema ne tehnikama.

Ne tehnika je po meni kada um odgovori instinktivno, i tijelo odmah reagira. Ovdje su um i tijelo povezani što znači da je naše tijelo spontano odgovorilo na naše stanje svijesti. Kako se naš um mijenja (stanje svjesnosti) naše tijelo slijedi promjenu koju je zabilježio, i proizveo živčani sustav kao rezultat promjene u umu.

Vjerujem da ovo može biti jedan od razloga zašto nam Bujinkan Soke Masaaki Hatsumi često govori: “Ne koristite formu, ne koristite tehnike. Nemojte razmišljati. Postanite nula!”

Ne misli, postani nula. Što je ta osobita nula? Bez obzira što vi ili drugi mislili osobno vidim nulu kao sposobnost usmjeravanja svoga uma, ili pažnje prema središtu. Zapitajmo se kako može jedan fokus doseći stanje nule? To ie zato što nula, ništavilo. ispraznost, praznina, zrak ili koju kod riječ upotrijebili da bi to opisali jest

ujedinjena potencijalna energija svih stvari. Sve što postoji, bez oblika, početka, ili kraja. Ona sadrži i obuhvaća cjelinu stvarnosti.

Drugim riječima, biti u stanju gdje sve, sve stvari postoje u apsolutnoj sadašnjosti. Samo morate pokušati učiniti ispravnu stvar, pokušati biti spremni u sadašnjosti, i prema vjerojatnim stvarima. Da bi bili u apsolutnoj sadašnjosti morate usredotočiti svoj um. Rekao bi to: “Morate prekinuti misliti na nešto što mislite da morate učiniti. Zatim, morate prekinuti razmišljate o tome što ste učinili. I na kraju, prekinite misliti na to        da ste maločas prekinuli razmišljanje o ovome”.

Ako ovo možete učiniti naići ćete na apsolutnu sadašnjost gdje jedino vrijeme egzistira. Ovo smještanje u vremenu je nešto što bi mogli reći da je nula. Osobno vjerujem da ovaj proces odvaja naš um od fiksne razine, i dopušta nam da postojimo bez svijesti o sebi, i na razini sa svim.

KAO ŠTO SAM ranije naveo sportski Budo, borilačke vještine i trening samoobrane su sasvim drugačija stvar od stvarne borbe za život. Nemoguće je usporediti snažno bacanje tijela na Tatami (strunjače) ili na tvrdi beton sa napadačem iznad vas.

aperkatPrimanje udarca na natjecanju gdje se koriste zaštita i rukavice nisu za usporediti sa pogađanjem u lice golom šakom ili nekom vrstom oruđa. Na natjecanju postoje pravila, sudac, pomagači i tako dalje, a u stvarnom životu stojite samo vi. I prije nego sudjelujete na natjecanju imate dosta vremena proučiti i analizirati svog protivnika. U stvarnom životu nemate način da bi znali što možete “poduzeti” protiv drugog tipa. Ako ne možete, onda je kasno. U stvarno životnim situacijama apsolutno izbjegavam svaki fizički kontakt koliko je ikako moguće. Osobno, vidim da je fizički kontakt neuspjeh. Bilo kako, uzvratiti udarac bi mogao biti vaš jedini način samozaštite. Ali, kao što sam prije rekao -uvijek kao posljednje sredstvo kada nema više drugih mogućnosti.

bokserTakođer, morate jasno shvatiti da ako morate uzvratiti udarac da ćete biti u opasnosti da se gadno ozlijedite, lako je goloruka borba okretnija nego oružana borba svakako ćete se negdje ozlijediti, ili bi čak mogli poginuti. Prije sam spominjao stanje svjesnosti i povezanost uma i tijela. Svjesnost je ključ, ona prvo dopušta da to potvrdite, zatim izbjegnete, i tada napokon kao posljednje sredstvo – borba.

Sjetite se da oružje nije uvijek nešto što vidite poput noža, pištolja, kamena, metalne cijevi, lanca i tako dalje. Postoje mnoge manje očite stvari koje se mogu koristiti kao oružje npr, kreditne kartice, metalni novac, limenka sa sprejem, ključevi, kemijska olovka, zbijeni puder, torba, časopisi, knjiga, vruće ili hladno piće, pepeljara, lonac sa biljkama, pletenjače, šal, šešir ili čak filtar od cigarete oblikovan kao oštrica noža. Lista je duga. Naravno, važno je znati da ako vas netko napada sa otprilike ovim oruđima da ih i vi također možete upotrijebiti za vlastitu zaštitu.

Tako, zašto vježbati borilačku vještinu? Nije istadaska kao što može biti borba? Borba je uvijek posljednje sredstvo?

Zašto onda Budo?

Za mene je svrha Budo-a da se osposobim ostati miran dok sam pod stresom, i da očistim um i tijelo. Kao što sam napisao u prvoj knjizi: “Budo je disciplina pročišćavanja samog sebe, i to je nešto što nam je život dao. To je put koji vodi do značenja  ljudskog  duha. U istinskom Budo-u  isto je protivnik, ili neprijatelj”.

Ako ste sljedbenik Budo-a steći ćete ispravno shvaćanje kvalitete i načina svoga života. Provesti ćete svoje vrijeme za vlastito preživljavanje i sreću, a ne na ciljeve koji su vam drugi dali, ili što se očekuje da dosegnete.

Nećete si dopustiti da trpite akcije drugih, ili loše okolnosti ako to ne prihvatite sami. Vaša energija i izdržljivost će rasti proporcionalno vlastitom spremnošću da izaberete krenuti vlastitim putem.

Završiti ćete što ste počeli, naime, zato što nećete započeti ištaSveneric Bogsater, Bujinkan 15. Dan što je sporedno za vas. Biti ćete sposobni za promjene i adaptacije pronalaženjem mogućnosti. Prepreke je nemoguće ukloniti, ali zbog toga će se učvrstiti vlastita ustrajnost. I biti ćete ispunjeni  sa jakom životnom energijom (Ki), i postupati ćete neovisno.

Drugim riječima, Budo je način da budemo sposobni ne samo štititi svoje fizičko tijelo nego je više način za zaštitu naših misli, naših ljudskih prava i njegovanje jake duhovne snage, mira, ljubavi, slobode i kvalitete života kao krajnjeg cilja.

Sveneric Bogsater, Bujinkan 15. Dan

 

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA 2.dio

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA

(jap. GOSHIN JUTSU 護身術) 2.dio

 Samurai

Postoje tri različita smjera u borilačkim vještinama, i oni su:

1.   Tradicionalno utemeljene borilačke vještine
2.   Sportsko-bazirane borilačke vještine
3.   Realno-bazirane borilačke vještine.

Tradicionalno-bazirani sistemi, kao na primjer tradicionalni Karate, neki Kung-fu stilovi, a također i neki drugi stari sistemi sa starim tehnikama i metodama uvježbavanja. Tipično oni nose odore, imaju istaknut pojasni sistem, te zahtijevaju od svojih učenika učenje (strane) tradicije i terminologije. Unutar ovih sistema samoobrana je najvažnija, ali po izjavama trenera (učitelja?) koji se bave „realno-baziranim“ borilačkim vještinama učenici u tradicionalnim borilačkim vještinama ne uče se nositi sa suvremenim kriminalnim i terorističkim situacijama kao na primjer bombaškim napadima, oružanim pljačkama, pucnjavom vatrenim oružjem iz vozila, nasiljem bandi, procjenama opasnosti itd..

Sportsko-bazirani sistemi, kao na primjer Karate, Judo, i Taekwondo imaju svoje korijenje u tradicionalnim borilačkim vještinama, ali su im dodana sportska pravila kako bi se natjecali na raznim turnirima, zabavnim događajima, ili Olimpijskim igrama. Slično tradicionalno-baziranim borilačkim vještinama tehnike metode vježbanja samoobrane se također mogu skupiti u sportsko-baziranim sistemima, ali njima također kao i u tradicionalno-baziranim sistemima nedostaju mnoga suvremena rješenja konflikata.

Realno-bazirani sistemi su sistemi koji uče osnovne samoobrambene tehnike utemeljene u tradicionalno-baziranim i sportsko-baziranim sistemima, ali idu korak dalje sa vježbanjem u specifičnim modernim konfliktnim situacijama, i (po njima) eliminiraju zastarjele tehnike i metode treninga.

U nekoliko nastavaka razmotriti ćemo što su borilačke vještine, a što borilački sportovi, te danas sve popularniji tečajevi samoobrane. Kroz ovu temu ćemo proći viđenjem Bujinkan instruktora Svenerica Bogsatera 15. Dan.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

UFCTako, imamo (ili postoji) borilačka vještina Jujutsu. Iz Jujutsu-a je čovjek imenom Jigoro Kano (1860-1938) adaptirao najbolje tehnike tako da je odstranio štetne te modificirao ostale da se one mogu sigurno provoditi kao sport. I 1884. je formirao pravila novog sistema koji je nazvao Judo.

Jigoro Kano se uzima u za “oca modernih sportova” u Japanu. I od borilačke vještine Jujutsu rodio se sportski Judo.

Da, tako je ostalo godinama, i Judo je kroz određeno vrijeme postao olimpijski sport (izvrsno, ako mene pitate). To je bilo 1964. Jujutsu se vježba kao borilačka vještina. Judo kao sport. Oblik ravnoteže, ako želite. Čak je Judo postao vrlo popularan, i prilično zasjenio sve druge (nadolazeće japanske vještine).

Danas Jujutsu praktičari, ili možda više istinito Jujutsu organizacije naročito na zapadu nisu sretne sa tim što imaju. Dakle, oni preokreću borilačku vještinu Jujutsu prema nečemu zvanom Sportski Ju Jutsu?

Za mene je ovo čista ludost. Stvarno besmisleno. Napravljeno je što je već napravljeno od “oca modernih sportova” u Japanu. Ali, nekako mi se čini da nismo dovoljno dobili.

Mislite li da će stati sa ovim? Nikako! Danas imamo hibride kao Sportski Jiu-jitsu za ulice!? i drugo, samo sa dodatkom borbeni prije ili nakon imena stila. Kao Borbeni Judo, Borbeni Karate, Borbeni Tai Chi, i tako dalje.

Ovo je za mene tako glupo i posve ludo, ali je to tako tipično za zapadno društvo. Zbog popularnosti, zarade i osobne koristi. I samo zbog toga takvih hibridi postoje.

Ovo se nije dogodilo samo u Jujutsu. Nisam naročito sretan kada ističem jedan jedini stil. Ovo ide za sve stilove borilačkih vještina.

Zato sam za zatvaranje natjecateljskih vještina kao Judo i Karate. Aikido i Ju-Jutsu su prihvatili drugačija obilježja i izostavili stara. Stoga se danas ne mogu povezati sa borilačkim vještinama, ili sa Bushido-om.

Uzet ću priliku i izjaviti da kada se piše o borilačkim vještinama, a također i o praktičarima vještina (kako to doživljavam) postoje mnogi praktičari Budo-a koji podučavaju “samoobranu”, “borbu”, ili ljepše i bolje prodavaniju definiciju tako zvani “konflikt menadžeri” za obuku (skupine koje dolaze izravno iz policije, sigurnosni časnici iz vojske i drugi profesionalci) koji uistinu ne znaju što rade.

U redu, neki od ovih pojedinaca imaju puno iskustva i godina u borilačkim vještinama, što bi ih otprilike trebalo (ili mene u tom slučaju) napraviti nekakvim stručnjacima, ili glasnogovornicima kada se dođe u stvarnu borbu za život, i/ili za djelovanje u situacijama stvarnog sukoba za život. Činjenica je da je negdje oko 46 godina iza mene kao praktičara borilačkih vještina što ne znači da imam osobnog iskustva, i/ili nužnog znanja. Nikako, nije isto imati znanja, i iskustva u stvarnim sukobima za život između visoko stupnjevanog borilačkog majstora, ili pravog borca koji je u tome bio.

Kendo

Druga  je  stvar,   kako   izraziti   stav prema borilačkim   vještinama,   i   borilačkim praktičarima koji postavljaju kao “ispravnu stvar”, i izražavaju vještinu kao “ratnička vještina”, ili “ratnička borba do kraja”. Netko vježba, zatim nekako automatski postaje “ratnik”.

Svjestan sam da su neke osobe zaradile pravo da budu prozvani ratnikom, (znam neke od njih), ali mislim da ih je uistinu tek nekoliko.

Stoga, to što vježbate neki stil borilačkih vještina to vas ne pravi ratnikom, ili vam daje pravo da se nazovete ratnikom. Istina je da ratnik mora zaraditi svoj (njezin) naslov.

Rekao bi da je to što imamo ovdje vrsta romantične djetinjaste ideje da ste slični tome što ste i što činite. Ako prepoznate sebe samog kao takvog “ratnika” rekao bih da je vrijeme za korak prema pogledu u ogledalo.

Morate shvatiti da sve ovo nije drugo nego vrsta nametnutog mišljenja od takvih koji se nazivaju borilački praktičari. Slično poput: “Ja treniram ovo i ovo sam. Ja sam instruktor za provođenje zakona. Ja sam instruktor za ovo i to. Ja posjedujem učenje iznad njega, a on toliko zna. Ako vježbate moj stil postati ćete”, i slične tlapnje. Uistinu, vjerujete li u nešto poput ovoga, ili nešto takvo?

Pripazite, oni su nešto što ja zovem vvannabees (klaunovi) borilačkih vještina i na njih svugdje nailazite.

Shvatite da istinski ratnik nije majstor, Sensei ili Shihan. Istinski ratnik je također prijatelj svojim (njezinim) učenicima. Zapravo, daleko više od samog prijatelja. Ratnik je netko tko vas vodi vašim doživotnim putem.

Pravi ratnik neće tražiti učenike, oni će tražiti njega (nju). Ako sretnete istinskog ratnika nećete osjećati nešto fizički, nego ćete osjetiti unutarnji efekt kao da ste pogođeni sa nekom totalnom uvjerenošću.

Siguran sam da mnogi borilački praktičari ozbiljno vježbaju za stvarne životne situacije. Uopće ne sumnjam u to. Ali, između toga postoje tipovi koji traže “blagajnu” te kad nešto odaberu onda to nazovu “mekanom”, “ne ozljeđujućom” metodom samoobrane.

Znam za neke sisteme koji izjavljuju da uče upotrebu “sigurnih” tehnika, i da mogu u svom angažmanu na nasilje savladati svog protivnika na takav način da ga ne ozljede, a da u isto vrijeme oni kao branitelji neće biti ozlijeđeni. Naravno, ako vjeruju u to. To je njihov posao. Ali sam tužan da je tako mnogo ljudi spremno vjerovati u ovo, i da imaju ovakav ekstra naivan način za promatranje stvarnosti.

Čudno, također je dovoljno to da pogledate u pravni sistem u mnogim zemljama: “Ako ste vješt borilački praktičar trebali biste moći obaviti posao u situacijama bez da zapravo naudite svom protivniku”.

U nekim slučajevima postoje ljudi koji interpretiraju ideogram Ju (kao u Ju-jutsu, Judo) jedino kao mekano bez bilo kakvog dvoumljenja, pomisli, ili možda čak bez same ideje što ideogram Jujutsu znači. Neki stilovi imaju želudac da čak stvore vrlo upitne varijacije na te riječi kao na primjer jujitsu, jiujitsu ili jiu-jitsu.

Jujutsu, kako bi jednostavno govoreći trebalo značiti predstavlja princip, općenitu metodu korištenja ljudskog tijela kao oružja u golorukoj borbi.

Po mom mišljenju ovaj oblik natprirodno herojskog tipa “mekoće” je fikcija, i ljudi koji to vježbaju nisu drugo nego klaunovi. Oni mogu biti sjajni klaunovi, ali to što čine, ideje koje šire trebaju biti uspoređene sa svime što će se vjerojatno koristitiunutar borilačke vještine, ili u stvarno životnoj situaciji su čista fikcija!

U stvarnoj životnoj situaciji možda je bol jedina stvar koju napadač razumije. On vas je spreman fizički ozlijediti, i vi morate biti mentalno pripremljen da ozlijedite njega. Ne biste trebali vjerovati u nešto drugo!

Ako mene pitate, osobno vjerujem da je “mekano” nešto što je pogrešno shvaćeno. Ne, ne trebate, ne možete se borite sa “mekanim” tijelom, ali se morate boriti sa “opuštenim” tijelom.

“Opušteno” je nešto što mislim da se kod mnogih osoba interpretira, i smatra kao biti “mekano”, što kako vjerujem rezultirala vjerovanjem u “meke” tehnike, i “ne ozljeđujuće” tipove samoobrane. Ponovo, to je opasna vrsta mašte.

Ako ne mekano, što je onda opušteno?Sveneric Bogsater, Bujinkan

Rekao bih da je opuštanje učenje kako opustiti vlastite mišiće, te kad to naučite moći ćete osjetiti kod drugih osoba napetost i energiju.

To se prenosi preko ruku, ramena, oružja, i slično je vrsti električnog udara te ćete tada znati kada će se vaš protivnik pokrenuti.

Možda zvuči jednostavno, ali to je vrsta osjetljivosti koja se razvija godinama.

Sveneric Bogsater, Bujinkan 15. Dan

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA 1. dio

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA

(jap. GOSHIN JUTSU 護身術) 1. dio

Postoje tri različita smjera u borilačkim vještinama, i oni su:

1.   Tradicionalno utemeljene borilačke vještine
2.   Sportsko-bazirane borilačke vještine
3.   Realno-bazirane borilačke vještine.

Tradicionalno-bazirani sistemi, kao na primjer tradicionalni Karate, neki Kung-fu stilovi, a također i neki drugi stari sistemi sa starim tehnikama i metodama uvježbavanja. Tipično oni nose odore, imaju istaknut pojasni sistem, te zahtijevaju od svojih učenika učenje (strane) tradicije i terminologije. Unutar ovih sistema samoobrana je najvažnija, ali po izjavama trenera (učitelja?) koji se bave „realno-baziranim“ borilačkim vještinama učenici u tradicionalnim borilačkim vještinama ne uče se nositi sa suvremenim kriminalnim i terorističkim situacijama kao na primjer bombaškim napadima, oružanim pljačkama, pucnjavom vatrenim oružjem iz vozila, nasiljem bandi, procjenama opasnosti itd..

Sportsko-bazirani sistemi, kao na primjer Karate, Judo, i Taekwondo imaju svoje korijenje u tradicionalnim borilačkim vještinama, ali su im dodana sportska pravila kako bi se natjecali na raznim turnirima, zabavnim događajima, ili Olimpijskim igrama. Slično tradicionalno-baziranim borilačkim vještinama tehnike metode vježbanja samoobrane se također mogu skupiti u sportsko-baziranim sistemima, ali njima također kao i u tradicionalno-baziranim sistemima nedostaju mnoga suvremena rješenja konflikata.

Realno-bazirani sistemi su sistemi koji uče osnovne samoobrambene tehnike utemeljene u tradicionalno-baziranim i sportsko-baziranim sistemima, ali idu korak dalje sa vježbanjem u specifičnim modernim konfliktnim situacijama, i (po njima) eliminiraju zastarjele tehnike i metode treninga.

U nekoliko nastavaka razmotriti ćemo što su borilačke vještine, a što borilački sportovi, te danas sve popularniji tečajevi samoobrane. Kroz ovu temu ćemo proći viđenjem Bujinkan instruktora Svenerica Bogsatera 15. Dan.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

JESU LI BORILAČKE VJEŠTINE samoobrana ili možda sport?

Borilačke vještine se često promoviraju kao samoobrana. I općenito, ljudi (bar oni izvan borilačkih vještina) vjeruju da je to isto. Naravno, one se mogu vidjeti kao, ili se upotrijebiti za samoobrambenu svrhu. To je jasno. Ali, kako ja to vidim borilačke vještine nisu isto što i samoobrana. Niti bi ih ikada trebalo smatrati za sportom. Kako god, danas se u većini slučajeva borilačke vještine, ili Budo treniraju na način sporta, za osobnu kondiciju i/ili za svrhu natjecanja. Ponekad se specijalizira u Kata-ma (forme), također za natjecanje ili/i demonstracije. (Sjetite se da japanske borilačke vještine nisu nikada bile nimalo natjecateljske sve dok nisu prešle na zapad, i prilagodile se zapadnom uzoru društva).

jo jutsuMnoge velike demonstracije koje se danas mogu vidjeti se izvode sa puno glazbe, dima i svjetlosnih efekata. Također, neki stilovi imaju posebne “demo-ekipe” koje u biti ne rade ništa nego što vježbaju program koji će prikazivati na velikim nacionalnim, i međunarodnim demonstracijama borilačkih vještina diljem svijeta, ili u stankama drugih sportskih događaja.

Moram reći da je natjecanje jednostavno natjecanje sa zabavljačkom svrhom. Sportski događaj zbog zabave, osobne koristi i slave. Demonstracije su za informiranje, ali se često pretvore u predstavu, a time također u zabavu. Naravno, kao takve one imaju svoju funkciju. Ponekad su lijepe, a prilično često zgodne i eksplozivne. Mogu biti sjajna zabava, ili još uvijek čista razonoda.

Bujutsu (vojna vještina) nije takva, nije vještina koja se pokazuje svima. Vježbanje ovakve vještine nije izloženo javnosti. Naprotiv, Bujutsu je vještine zaštite u najtočnijem značenju izraza. To je vještina rata. što znači, da kada pogledate dublje u to da li vježbate za samog sebe, ili iz sebičnih razloga za širi auditorij.

Nadalje, borilački praktičar, vježbač samoobrane, ili općenito osoba gledana kao borac? Pitanje je jednostavno, ali dati opći odgovor na: ne, ne svima. Ako vježbate borilačku vještinu vi ste borilački praktičar. Ako trenirate nekakav samoobrambeni sistem vi ste kursist tog sistema. U oba slučaja biste se trebali teoretski moći zaštititi u borbi. Ali, u stvarnosti, budite iskreni, hoće li vas to uistinu učiniti sposobnim za borbu?

Za koji borilački način sam se opredijelio kada današnji Budo nije jednak stvarnoj borbi za život, i kada su mnoge vještine bez bilo kakve sumnje u vještinu korištene u ratovima u stvarnoj borbi za ubijanje i za obranu osobe, obitelji, zemlje, filozofije i ideje? Da, sigurno je tako bilo. I sam sam vrlo svjestan toga! Ali, pitanje je kako je danas? Dati ću vam jednostavan primjer na koji način se je to toliko promijenilo.

Jednom je bila borilačka vještina nazvana Jujutsu (također je tijekom prošlih vremena imala i drugačija imena kao Taijutsu, ali i brojna druga, za Jujutsu većina zna). Tradicija je zahtijevala da se to znanje da samo osobi perfektne samokontrole, i ispravnog moralnog karaktera. (Opa!).

Rekao bi da u našem vremenu, naročito na Zapadu je bilo, i još je izloženo mnogo besmislica u borilačkim vještinama kao i to da osobe nemaju izdržljivosti, ustrajnost, kvalitetu, interes, ili hrabrost za trening i učenje. Umjesto toga oni postaju učitelji borilačkih vještina, a to je dovelo do mnogih čudnih pristupa prema ideji što je ona (također, ovo je i unutar Bujinkan Budo Taijutsu-a, vještina je isključena). Dakle, i to je postalo baš nešto važno. Ja ponekad uistinu ne znam što? Stvarna vrijednost vašeg današnjeg učenja borilačkih vještina (i vjerujem da je tako uvijek bilo) nije više primarno borba. I u tom slučaju ni malo sport.

U sadašnjem vremenu u kojem živimo lakše je kupiti pištolj ako imate osjećaj da se trebate zaštiti, i zatim se prihvatiti borilačke vještine. Ne, umjesto stvarne vrijednosti predočite što vam borilačke vještine kažu o sebi. To da možete biti mnogo više nego što ste sada. Vaši kapaciteti energetske razine, svjesnosti, hrabrosti i suosjećanja su daleko veći od onoga što ste vjerovali. Nema potreba za strah. Zapravo, nema razloga strahovati od ičega. Ako se plašite mislite samo na sebe, također ste egoistični. Ako možete pustiti svoj ego vaš strah će otići sa njim. Isto je u borbi. Vaša svjesnost mora biti sa vašim protivnikom. Morate uvijek ići sa, nikada protiv.

Borilački načini nisu slobodna borba gdje protivnik dođe. Ne, to nije. Kao Budo-ka (praktičar borilačkog načina) vi održavate pravila, i vi ste ravnatelj koji vjeruje u život. Nosite se i ravnajte se sa svim oko vas po ovim pravilima. Japanski Budo je razvijen direktno iz etike, filozofije i religije, bez bilo kakve veze sa sportovima.

Ponekad su pojedini sportovi i borilačke vještine Sveneric Bogsatertempirani. U svim sportovima postoji vrijeme. U borilačkim vještinama postoji samo sadašnjost.

Ovo je nekakav pristran razlog zašto mislim da biti borilački praktičar nije nužno isto što biti borac ili sportaš. (Ovdje govorim o borbi kao fizičkom kontaktu, kao uličnoj borbi, ili kako ja tumačim prema stvarnoj borbi za život. Ne hrvanje, samo borba mnoge ljude svakodnevno tjera da idu dalje. Hrvanje je borba protiv bolesti, ili drugih životnih teškoća).

                  

                                                                                 Sveneric Bogsater, Bujinkan 15. Dan

BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN 3. Dio

BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN 3. Dio

武神館武道体術忍法

Današnji Ninjutsu je poznat po 34-om Soke-u dr. Massaki Hatsumi-u koji je naslijedio devet tradicionalnih borilačkih škola od svog učitelja Toshitsugu Takamatsu-a zvanog „Mongolski tigar”.

Hatsumi i Soke Takamatsu

Dr. Massaki Hatsumi i Soke Toshitsugu Takamatsu

Soke Massaki Hatsumi je naslijedivši ovih devet škola iste sistematizirao u jedinstven sustav nazvan BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN koji dalje prenosi ovu jedinstvenu borilačku tradiciju.

Jedna od misterija vezanih za Ninjutsu i neshvatljiva za ljubitelje drugih japanskih borilačkih vještina, ali i za mnoge članove (nažalost i za mnoge Shihan-e) Bujinkan-a je sustav stupnjeva Dan-ova. U daljnjem tekstu u nekoliko nastavaka slijede riječi Sensei Hatsumi-ja o rangiranju i važnosti stupnjeva Dan-ova u Bujinkan-u.

Cronippon ninjutsu dojo

 

U Bujinkan Dojo rangiranju petnaesti Dan koji je najviši rang izražava ideju 3 srca x 5 elemenata = 15 oštrica. Međutim, potencijalno se ovo također preklapa sa mojim 15 godišnjim iskustvom treniranja pod Takamatsu Sensei-em.

Ha naginataČak ako ste neki osmi Dan (ili majstor) ne znači da ste dobri. Morate imati duboki okus osjećaja tehnike. Postoji opće nastojanje da ljudi vješti u društvenim raspravama postaju popularni, te se često uspnu i do samog vrha u svom poslu. Najvjerojatnije da oni koji su nespretni i prosječni neće nikada doći do vrha. Učenici se ponekada žale kako oni koji ne posjeduju dovoljno znanja često napreduju do samoga vrha. U takvom slučaju odgovaram poput ovoga: Važno je ne zaboraviti svoju namjeru i cilj. Ako postaneš rakun možeš prevariti druge ljude (u Japanu se smatra da rakuni mogu prevariti ljude), ali ne možeš prevariti sebe. U ratničkoj vještini moraš steći znanje, ali sa druge strane također je bitno i zadržati ga. Zadržati znanje znači da postoji vrijeme kada ćeš ga koristiti, i kada ga nećeš koristiti. Moraš postati osoba koja to može.

Što je cilj onih koji vježbaju Budo? Vaš cilj je najvažnije djelo dok vježbate. Većina ljudi koji žele vježbati Budo zbog toga jer žele postati snažni, žele osjećaj ugodnosti kod ulaska u viši stupanj u školi, ili dobiti bolje poslove, postati instruktor, žele novac, ili osjećaj superiornosti. Možda im treba reći da je to u redu jer svatko ima svoj cilj, ali u starim danima oni koji se žele nazvati Bujin ili Kensei (svetci mača) nisu imali takve ciljeve. Oni su savladavali Budo vlastitim treningom. Vjerovali su da je trening dobar i za druge ljude, a ne samo za njih same.

Vježbanje u velikoj mjeri utječe na karakter. Većinom je navika treniranja ispravna, a osoba može mijenjati ličnost i integritet. Nadam se da ćete i vi postati osobe koje mogu vidjeti svoje živote osvijetljene sa svjetlošću treninga. Ipak, znajte, najopasnije je misliti da sve znate. Kada ne znate nešto, to je u redu. Važno je znati da ne znate.

Sada me ljudi koji žele postati moji učenici dolaze vidjeti iz raznolikih razloga. Neki su krhki i malodušni pa žude postati snažniji, neki su intelektualci i žele ojačati svoj duh, a neki bi željeli ojačati samo u borbenoj sposobnosti. Njihovi se razlozi razlikuju, ali svi kažu da žele učiti, i čini se da žude za Budo-om. Iskreno kažem tim ljudima: Ako želite kovati svoj duh onda samo vjerujte u religiju. Budo je način učenja najboljih tehnika sa kojima se ubijaju ljudi. Ako želite učiniti svoje tijelo jakim, idite u šetnje, dižite utege i obilno jedite povrće. Što iskreno želite ostvariti postajući snažni u Budo-u? U istinskom Budo-u ne možete dobiti ni trofeje niti zaraditi bogatstva.

Ako uzmete u obzir da je Soke (glava obitelji) u tradiciji (Ryu) kao rijeka onda Dan (nivo crnog pojasa) je usporediv sa rijekom života. Deseti Dan je jedan od najviših rangova. Rang je čast za one koji vježbaju, ali im je to isto tako i izvor inspiracije. U redu je to tako shvaćati, ali Dan je više sličan nagradi ratnika, medalji vojnika, ili obiteljski vrhunac za čovjeka. U tom smislu rang je nešto važno što možete primiti s ponosom.

2xKenAko je društvo iskvareno onda će isto tako i Budo postati pokvaren. Osim toga, oni bez iskrene sposobnosti počinju napredovati pomoću lukavština, ili obmana. Što ste ne sposobniji to je veća vaša želja za slavom. Osoba koja nema sposobnost, ali koja postane slavna htjeti će uvijek ljude s istinskom sposobnošću držati podalje. Takav tip osobe želi okupiti nesposobne ljude, i stoga umanjuje putove borilačkih praktikanata. Soke u nekoj tradiciji ne mora podleći ovom načinu razmišljanja, ali svakako mora ne priznati one koji nemaju pravi potencijal.

Uvijek kada dajem rang svojim učenicima, kažem: Ja sam taj koji vam daje ovaj Dan, ali vi ste oni koji morate sačuvati njegovu vrijednost. Rang se daje da bi se očuvao sklad među učenicima koji vježbaju borilačku vještinu. Ljudi sa visokim Dan­-om vode one koji imaju niži Dan, a oni koji imaju niži Dan cijene one koji imaju viši Dan. Visoko rangirani ljudi moraju katkada grditi ljude sa nižim rangom, ali to je samo izražavanje njihove privrženosti. To je vođenje k skladu i suradnji. Slično načinu voljenja, i čuvanja vaše zemlje. Poznavanje svoga nivoa vještine je najbolji način da ocijenite svoj rang. Ako imate Shodan i vježbate kao Shodan, u tom će vas smislu on voditi k Nidan-u.

Ako ste radnik, što kod da je tvoj posao, koji kod da je tvoj rang, moraš dati sve od sebe. Oni koji se trude mogu napredovati. Za one koji se žale na svoj posao, a ne daju sve od sebe mogu biti unaprijeđeni, ali njihovo starješinstvo je slabo ili beznačajno. Što se tiče moga iskustva najgora je stvar biti previše svjestan svoga ranga. Dakle, to hvalisanje sa svojim Dan-om je tek slično zbunjivanju nekog zloupotrebljavajući oružje. Ljudi koji nisu previše svjesni svoga ranga i vježbanja često su uistinu divni.

Broj stranaca koji dolaze vježbati u Japan se povećao. Dvije su vrste posjetitelja, oni koji traže rang, i oni koji traže poduku. Oni koji misle da je dobiti Dan od Japanaca idealna stvar za veliki posao. Mnogi misle da je Budo novac. Želim sve podučiti na isti način bez obzira otkud oni dolaze. Možda, sam u krivu.

Kada me strani učenik zamoli za rang, npr. želi postati policijski instruktor u svojoj zemlji, kažem mu: Dat ću ti Godan u Bujutsu. Naravno, očekujem da ćeš biti uzoran praktičar Budo-a, i darovati ću ti ovu svjedodžbu za tvoju sreću. Ovo je vrijednost Dan-a u borilačkoj vještini. Strani učenik mi odgovori kako je vrlo sretan. Mogu vidjeti koliko će ga to učiniti sretnim, i mislim da je taj Dan puno više vrijedan nego li onaj Dan koji jednostavno pokazuje tko je jači ili slabiji.

Dopustite mi govoriti na o tome kako je učitelj svojim učenicima davao rangove. Razumijevanje je imperativ za razgovor o Dan-u u našem klanu. Matsumoto Bizen Nakami (osnivač Kashima Shin Ryu-a) podijelio je svoje osnovno učenje Gokui u tri dijela. Ichi no ten, Ni no tachi, i Sanshin goku. Ichi no ten, još nazvan Kurai dori koristi spoznaju mijenjanja klime ili vremena za postizanje dominantne pozicije. Ni no tachi koristi prirodu za postizanje dominantne pozicije. Sanshin goku je odvažnost više nego tehnike: bez kolebanja, bez zabune, i bez straha. Ovo troje se stapa u Seishin ryoku (mentalna ili duhovna snaga). Naravno, nužno je posjedovati tehniku, a isto tako i Kata-e, ali je važnije imati moral, etiku i filozofiju dok osoba uči Budo. Sa ovim na umu možete shvatiti zašto bi bili poraženi kada biste vježbali samo tehnike.fu mudra

Smatram da su fraze Itto Nanpo (ako želite upotrijebiti mač morate imati dosta iskustva), i Isshi Nanpo (morate imati širok moral i filozofsku osnovu) stvorene iz kombinacija tehnika, morala i filozofije. Upućenost u više načina upotrebe mača nije dosta za dobiti Dan rangiranjem. Važni faktori u tajnim tehnikama Hiden su učenička  priprema i učenički mentalni stav. Klan daje Dan učenicima.

Massaki Hatsumi

 

BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN 2. Dio

BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN 2. Dio

武神館武道体術忍法

Današnji Ninjutsu je poznat po 34-om Soke-u dr. Massaki Hatsumi-u koji je naslijedio devet tradicionalnih borilačkih škola od svog učitelja Toshitsugu Takamatsu-a zvanog „Mongolski tigar”.

Hatsumi i Soke Takamatsu

Dr. Massaki Hatsumi i Soke Toshitsugu Takamatsu

Soke Massaki Hatsumi je naslijedivši ovih devet škola iste sistematizirao u jedinstven sustav nazvan BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN koji dalje prenosi ovu jedinstvenu borilačku tradiciju.

Jedna od misterija vezanih za Ninjutsu i neshvatljiva za ljubitelje drugih japanskih borilačkih vještina, ali i za mnoge članove (nažalost i za mnoge Shihan-e) Bujinkan-a je sustav stupnjeva Dan-ova. U daljnjem tekstu u nekoliko nastavaka slijede riječi Sensei Hatsumi-ja o rangiranju i važnosti stupnjeva Dan-ova u Bujinkan-u.

Cronippon ninjutsu dojo

Razvoj Ninjutsu-a u modernom svijetu

Postojale su razvojne faze. U Samurai oklopvrijeme kada sam tek postao veliki majstor Ninjutsu-a, Ninja-e nisu imale ovakvu crnu odjeću kakvu danas nose već su imali Mantsuki (službeni kimono) sa Hakama-om (razdijeljenom suknjom) zbog kojeg su izgledali previše odjeveni. Tako su se čak običavali penjati po drveću. Nakon toga je došao gospodin Andy Adams koji je radio neke studije o Sumo-u i koji je bio prvi stranac koji je došao vidjeti moj Ninjutsu. Nakon toga su za vrijeme Korejskog i Vijetnamskog rata dolazili jedan za drugim brojni Amerikanci i mnogi drugi kako bi vidjeli moj Ninjutsu. To je bio početak uspona Ninjutsu-a, ili “Ninja booma”. Do toga uspona, i do toga da je mnoge, pa čak i Japance privukao Ninjutsu je došlo zbog toga što su ljudi očekivali natprirodne i fanstatične sposobnosti. Masovni mediji su krivi za to jer su lansirali ova čudna poimanja o Ninjutsu-u. Nisu se najprije obratili nama kako bi saznali o čemu se zapravo radi. Sasvim sam siguran kako je upravo to bit problema. Oni su razglasili kako pomoću Ninjutsu-a ljudi mogu postići iščezavanje, kako je Ninjutsu vještina zla, i kako služi za ubijanje. Neprestano su nastojali prikazati Ninjutsu kao nešto sramno.

No unatoč tome, privučeni senzacionalizmom ovakvih napisa, ljudi su počeli isprobavati tehnike Ninjutsu-a što je rezultiralo ozljeđivanjem, a zbog čega su, naravno, opet kritizirali Ninjutsu. Prema tome što sam čuo, to je bio čest slučaj u Americi na početku Ninjutsu booma.

Na taj način su masovni mediji objavljivali sasvim pogrešne predodžbe o Ninjutsu što je meni dalo priliku da pišem o istinskom Ninjutsu i vrlo mi je drago što sam dobio tu mogućnost. Snimio sam i video kazete kako bih pokazao da Ninjutsu nije skup prljavih i čarobnjačkih trikova već je to dobro potkrijepljen sustav. Kao što stalno kažem, to je nešto što mogu vježbati samo vrlo uravnoteženi i osjećajni ljudi.

Sada smo usred drugog uspona Ninjutsu-a koji se događa u mom životnom vijeku i koji se proširio po čitavom svijetu. Međutim, pravi uspon Ninjutsu-a, koji će se dogoditi u trećoj razvojnoj fazi, tek se treba dogoditi. Mislim da će se dogoditi novi uspon, ali ovaj put uspon istinskog Ninjutsu-a.

Stoga sam uvjeren kako je sada došlo vrijeme u kojem se istinsko i ispravno shvaćanje Ninjutsu-a može proširiti svijetom. To je vrlo važno. Nadam se kako će prestati nepotrebne nezgode i incidenti.

Kao što sam već rekao, mnogi su izučavatelji borilačkih vještina dolazili k meni kako bi ih podučavao. Preko bogatog iskustva sam naučio kako dati ono što im treba. Njima je bilo najvažnije osloboditi se formi i stilova kretanja koje su naučili ranije kako bi počeli apsorbirati osjećaj, senzibilnost koju pokušavam prenijeti. Naposljetku, postoje brojni različiti stilovi i tehnike koje su ljudi naučili – poput Kung fua, Karatea, Juda i Aikidoa – brojni borilački stilovi koji se razlikuju od države do države. Ono što pokušavam postići s tim ljudima je da odbace svoje navike, razne fizičke navike koje su razvili vježbajući te stilove, kako bi svu svoju pažnju mogli posvetiti osjećaju, senzitivnosti i dobrom osjećaju. Bitno za te ljude, kako bi mogli napredovati u Ninpo-u je kombinacija tog osjećaja i osjećanja moje vještine, odnosno sposobnosti ujedinjenja tih dvaju osjećaja. U svakoj borilačkoj vještini postoje specifične forme i prakse koje mogu prenositi pravi pristup i osjećaj povezan uz tu vještinu. Ono što želim je da se ti ljudi odijele od tih navodnih formi u nastojanju da shvate senzibilnost koja je dio Ninpo-a, i na taj način pokušavam prenositi svoju vještinu.

Također je važno da učitelji budu otvoreni i iskreni o svom stupnju. Ne želim da se itko pretjerano hvali ili da pokušava podučavati više nego mu njegove sposobnosti dopuštaju. Ljudi sa Shodan-om moraju dati na znanje da su Shodan, a oni sa Nidan-om to moraju spoznati, i na isti način poučiti svoje učenike. Oni s trećim Dan-om ne smiju nastupati kao da imaju deseti Dan jer to bi bio skok u provaliju.

Odsada će biti potrebne tri godine da učitelji koji nisu Hatdjumonbili u Japanu, a podučavaju u drugim zemljama dobiju stupanj Shodan-a. To je važno, međutim, ukoliko netko dođe k meni u Japan, a posjeduje određeno razumijevanje osjećaja moje vještine, ranije ću ga unaprijediti. To je stoga što će nam širom svijeta trebati učitelji, no nadam se kako će ti ljudi po povratku u svoje domovine shvatiti kako ne mogu sami daleko dogurati. Na primjer, uvidjet će kako osjećaj sam po sebi nije dovoljan, a kada se to dogodi, oni koji su uistinu ozbiljni i iskreni u svojim nakanama i svjesni svojih nedostataka, otići će učiti kod Jacka ili kod Dorona. Tome je sada došlo vrijeme, i to u pravi čas, što me veoma raduje. No, oni koji ne budu mogli spoznati vlastite nemogućnosti će prije ili kasnije, čim nešto krene krivo, izgubiti svoje učenike.

BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN 1. Dio

BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN 1. Dio

武神館武道体術忍法

Današnji Ninjutsu je poznat po 34-om Soke-u dr. Massaki Hatsumi-u koji je naslijedio devet tradicionalnih borilačkih škola od svog učitelja Toshitsugu Takamatsu-a zvanog „Mongolski tigar”.

 Hatsumi i Soke Takamatsu

Dr. Massaki Hatsumi i Soke Toshitsugu Takamatsu

Soke Massaki Hatsumi je naslijedivši ovih devet škola iste sistematizirao u jedinstven sustav nazvan BUJINKAN BUDO TAIJUTSU HAPPO HIKKEN koji dalje prenosi ovu jedinstvenu borilačku tradiciju.

Jedna od misterija vezanih za Ninjutsu i neshvatljiva za ljubitelje drugih japanskih borilačkih vještina, ali i za mnoge članove (nažalost i za mnoge Shihan-e) Bujinkan-a je sustav stupnjeva Dan-ova. U daljnjem tekstu u nekoliko nastavaka slijede riječi Sensei Hatsumi-ja o rangiranju i važnosti stupnjeva Dan-ova u Bujinkan-u.

Cronippon ninjutsu dojo

Važnost stupnjeva (Dan-ova) u Bujinkan-u

Borilačkim se vještinama bavim već pedesetak godina te sam tijekom tog razdoblja promatrao kakve ljudi imaju stavove o Kyu-u i Dan-u. Na primjer, često se događa da u moj Dojo dođe netko tko se bavio drugom borilačkom vještinom – Judom, Karateom ili nečim drugim, a da mi se javi dobar osjećaj prema toj osobi i njegovim stavovima. A ponekad, znate, ljudi iz drugih vještina razviju divne osjećaje prema mojim vještinama. Ponekad, i nakon sasvim kratkog vremena, promatrajući tu osobu kako vježba i spoznavši što je ta osoba donijela sa svojih prijašnjih treninga, osjetim kako taj čovjek zaslužuje stupanj Dan-a u ovoj vještini. Međutim, u potpunosti sam svjestan kako se ljudima koji dođu iz drugih zemalja čini prilično čudnim kad već nakon kratkog vremena budu nagrađeni Dan-om.

Hatsumi jari

Kad sam ja osobno u pitanju, smatram kako sam napokon postao pravi lemoto premda sam, uvjeren sam, to priznanje od svog učitelja Takamatsu Sensei-a dobio tek reda radi jer mi ga je dao vrlo preuranjeno. Tako su nekad u staro doba Samuraji mogli dobiti borilačko zvanje majstora i prije nego bi stekli potrebne sposobnosti. Mladi bi Samuraj pronašao majstora Budo-a koji bi ga tek nekoliko dana podučavao brojnim tehnikama. Tada bi ga majstor otpustio rekavši nešto poput: “Uveo sam te u ono najbolje što moja vještina ima, pa sada posjeduješ sve što ti je od mene potrebno. Sada si borac. “Mladić bi nakon toga išao od mjesta do mjesta primjenjujući ono što je naučio dok uistinu ne bi dosegao “osjećaj” i “smisao” te vještine koji kao da su u punoj svojoj dubini postali dijelom njega samog. No, od njega je ovisilo hoće li i koliko će njegovati svoje vlastito umijeće i razumijevanje.

Međutim, sistem stupnjevanja ljudi u skladu s njihovim sposobnostima koje već, naime, posjeduju je povezan uz sportove. To je, npr. poput crte koju treba prijeći, ili poput vrpce koju treba presjeći atletičar ako želi da mu se prizna pobjeda, međutim kod stvarne borbe takvo nešto ne postoji. Stoga na stupnjeve gledam kao na nešto što je oslobođeno takvih čvrstih određenja. Stoga ako uzmem neki drugi Budo, poput npr. Karatea – sada Karate ima svoj vlastiti Taijutsu. Dakle Taijutsu nije dio samo Ninjutsu-a. Moj je učitelj često običavao reći kako čak i trgovac ima svoj Taijutsu – način na koji se poklanja (prilikom pozdrava), trlja ruke, pozdravlja kupce, itd. I naravno, i plesači imaju svoje osebujne pokrete, svoj Taijutsu te ću stoga naš Taijutsu zvati “Ninpo taijutsu-om” kako bi ga na taj način odijelio od trgovčevog Taijutsu-a, pa i od striptizetinog Taijutsu-a! A svoje stupnjeve Dan-ova temeljim na kriteriju Ninpo taijutsu-a.

Međutim, kriva procjena može dovesti do velikih problema. No, čovjek može ocjenjivati nečiju umješnost u Taijutsu-u prema načinu na koji on ili ona djeluju kada nešto drže. Ne mora to neophodno biti oružje. Osoba može doseći stupanj iz onoga što se dešava kad netko uzme Deshi-a (učenik, sljedbenik) ili kada promjeni stil života. To se vrlo jasno očituje u načinu ponašanja neke osobe. Stoga ako date štap osobi kojoj ne biste trebali dati, prije ili kasnije ta bi osoba mogla njime udarati. Npr: karakter osobe se očituje i u oružju. Dakle, umijeće Taijutsu-a neke osobe se može procijeniti ne samo kroz Taijutsu, već i kroz Bo jutsu. U vrlo davna vremena za borbu su se koristili i drveni predmeti (uključujući, i dvometarski Bo) što je bila zamjena za mačeve u vrijeme dok još nisu postojali bronca i željezo. Kasnije su se takvi predmeti rabili kada mačevi nisu bili nadohvat ruke.

Ninja-e su se služile i drugim oružjem poput onog za bacanje, a kako netko njime rukuje očituje se iz njegove/njene sposobnosti u Taijutsu. Npr. takva oružja su bili Shuriken-i te oružja s utegom prikačenim na uže koje je načinjeno tako da ima dugu putanju leta zrakom i da služi kao oružje (poput Fundo-a ili Fundo jutsu-a). Bilo je i ezoteričnih tehnika “nabacivanja volje” kojima se sa rastojanja utjecalo na protivnika preko snage volje i psihičke moći, npr: korištenjem Kiai-a. Tako imam osjećaj kako je najispravniji način pristupanja nečijem rangu onaj koji se temelji na prosudbi o svim ovim trima vještinama: nenaoružanom Taijutsu, uporabi ručnog oružja i uporabi bacačkog oružja. Vidite, u Japanu je to analogno (slično) čak i kod vladanja zemljom. Najprije, postoji ogledalo. Ono se odnosi na Taijutsu, a on se može naći u mnogim drugim djelatnostima. Npr: u Dalcrozeovoj ritmici, i u plesu isto kao i u Ninpo taijutsu jer možda se ponekada služite ogledalom kako bi ste popravili držanje ili pokret koji se u ogledalu odražava. Slijedeća stvar je mač kojega se u davno vrijeme smjeli posjedovati samo pripadnici visoke klase poput Samuraja i učitelja. A treće je Magatama, prekrasno ornamentirana kugla koja ima oblik indijskog oraščića, uglačana je i služi kao simbol duše, srca. Ova triHatsumi Ken amblema još od pradavnih vremena predstavljaju vladarsko znakovlje ove zemlje.

I u Budo-u postoje također tri vrlo važna svojstva: Prvo, opažanje i poznavanje samoga sebe, svoje vlastite snage i svojih ograničenja. Drugo, mač razlučivanja i odrješitosti da se otklone pogreške, slabosti i nepotrebnosti. Na kraju dolaze ozbiljnost, osjećaji, predanost, oštroumnost i shvaćanje svoga srca. Ovo po meni predstavlja bit neophodnu za osjećanje i prepoznavanje nečijeg ranga jednako tako kao što je to bit neophodna za organiziranje i vođenje Bujikan-a. To je moj stav. To je, također, i pitanje upornosti.

TOGAKURE RYU NINPO TAIJUTSU 2. dio

TOGAKURE RYU NINPO TAIJUTSU 2. dio

戸隠流忍法體術

Takamatsu Toshitsugu

Htio bih započeti svoju priču o Budō-u upoznavši vas s dokumentom koji je napisao moj životni učitelj Takamatsu Toshitsugu, 33. Velemajstor Togakure škole. Njegov naslov je “Pravila ustrajnosti u borilačkim vještinama”, te sadrži niz smjernica koje je sastavio 32. Velemajstor Toda Shinryuken. U samo pet članaka uspio je obuhvatiti bit Budō-a i Ninjutsu-a.

–  Prvo naučite da bilo koje poteškoće koje morate pretrpjeti su tek privremene

–  Uvijek se ponašajte ispravno

–  Ne podlegnite pohlepi, podavanju užicima i egoizmu

–  Tuga i mržnja su oboje dio života, shvatite da su i to darovi od bogova

–   Nikad ne zastranite s puta duha, niti s puta borilačkih vještina, budite ambiciozni i u učenju i na maču

Najvitalnije tehnike u Budō-u su one koje čuvaju život. Dugoročno gledano, oni koji se usredotočuju na pobjeđivanje neizbježno okuse gorčinu poraza. Upravo zbog toga je temeljna tajna “pobijediti bez borbe”. Stoga je moja iskrena želja da vam ovo pomogne da razumijete dva glavna principa. Prvi je taj da je Ninjutsu kralježnica borilačkih vještina, a drugi, da nam Ninjutsu pokazuje istinu, božansku namjeru borilačkih vještina.

Borilačke vještine su rođene iz goloruke borbe (Taijutsu) obavijene tajnom, a temelje se na osnovnim konceptima Ninpō-a. Kako je vrijeme prolazilo, polako su se razvile prepoznatljive “fome” ili načine upotrebe štapova, mačeva, koplja i si. U isto vrijeme, borilačke vještine su postale vrijedna riznica vječnih istina, gotovo poput vjetrova mudrosti koji pusu preko stranica povijesti, prizvane kroz treniranje i samo-žrtvovanje bezbrojnih pojedinaca.

iga ryu

Iga ryu i Koga ryu preživite su dovoljno dugo da zadobiju tako veliku reputaciju da ih prizna Tokugawa vlast.

Prema zabilješkama Koga ninjutsu-a, tijekom Tenkyo ere (938-46), Mochizumi Saburo Kaneie, treći sin Suwa Saemon Minamoto Shigeyori-a, guvernera provincije Shinano istaknuo se u ratu protiv pobune Taira no Masakado-a te je promaknut u guvernera Koga gun-a, jugoistočno od provincije Omi. Promijenio je svoje ime iz Mochizuki Saburo Kaneie u Koga Oumi No Kami Kaneie. Njegov sin, imenom Oumi No Kammi Icchika je imao književnih i vojnih uspjeha te se govori da je naučio Genjutsu od budističkog redovnika po imenu Tatsumaki Hoshi Genjutsu-a koji je živio u provinciji Koga. Neki inzistiraju na tome da je to započelo Ninjutsu školu Koga ryu majstora.

Nasljednici Koga škole su lenari, lesada, lenaga, lekivo, lekuni, letoo, levoshi i Yoshiyasu. Potomci još četiri obitelji: Mochizuki, Ugai, Naiki i Akutagawa su postali glavni temelji Koga loze. U Hitoku eri (1449-51), zabilježeno je još pet nasljednika: Koga Saburo, Mochizuki Goro, Ugai Ryuhoshi, Naiki Fujibe i Akutagawa Kazuma. Tijekom Bunmei ere (1469-86), Koga Saburo II, Mochizuki Yajiro, Ukai Chiaki, Naiki Gohei i Akutagawa Tenpei predvodili su Sasaki vojsku kako bi pokorili trupe Ashikaga Yoshihisa-ia. Pokraj ovih pet obitelji, grupe preostalih trupa dvorova sjevera i juga sastavile su 53 obitelji Koga loze. Ovih osam obitelji: Koga, Mochizuki, Ugai, Naiki, Akutagawa, Ueno, Ban i Nagano došli su na istaknut položaj, te su ih nazivali „Snažnih Osam”. Osim njih, Hiryugumi i Hakuryugumi također su iznjedrili majstore Ninpo-a.

Evo kratke liste velikih Ninja iz Ninjutsu obitelji:

Hiryugumi: Yamanaka Juro, Saga Echizen no Kami, Miyajima Gyubunosuke, Kuraji Ukonnosuke i Heishi Mondonosuke.

Hakuryugumi: Katuragi Tango no Kami, Sugitani Yotoji, Kiyama Shikanosuke, Mochizuki Izumo no kami, Wada Iga no kami, Hari Izumi no kami, Oki Ukontaro, Akutagawa Sakyomaru i Uda Tonai.

Tairagumi: Torii Heinai, Sugivama Hachiro, Hattori Fujitaro, Okawara Gennai, Okubo Germai, Saji Kochi no Kami i Takamine Kurando.

Bangumi: Ohara Genzaburo, Ban Sakyonosuke, Makimura Umanosuke, Ueno Shuzennosho, Taki Kantara, Noda Goro, Iwane Nagatonokami i Kokawa Bunnai.

Fujiwaragumi: Ugm Genpachiro, Ogawa Magojuro, Yamagami Toshichiro, Hatta Kansuke, Tongu Shikinosuke, Kamiyama Shinpachiro, Iwamuro Daigakunosuke, Nakayama Minbunojo, Takayama Gentazaemon, Ikeda Shouemon, Nagano Gvobunojo, Nciki Iganokami, Ono Miyauchinoshosuke i Shinjo Etsunokami.

Tataragumi: Aoki Chikugonokami, Koizumi Geki, Natsumi Daigaku, Tarao Shirobe i Tanba Migumo Shinkuraudo.

Sugawaragumi: Minobe Genkichi i Akimoto Kozunosuke Masahide.

Koremunegumi: Shinpo Heinci, Takamatsu Isenokami, Aiba Kawachinokami i Takano Bigonokami.

Kawachi Shitengugumi: Shinno Kuranosuke, Tatsumi Jiro i Honda Chikuzennokami.

Tachibana Hachitengugumi: Kounishi Tomogo, Kido Yamatonokuni, Endo Mushanosuke i Sekiguchi Genjuro.

Drugi velemajstor Koga ryu-a imao je troje djece koji su se redom zvali Tenryu Koga, Chiryu Koga i Aranami Koga.

Prema zabilješkama Iga ryu-a, Iga Heinaibe Yasukiyo izučio je vještine od Gomondouji-a, te je stao na stranu Minamoto no Yorimoto-a utemeljitelja Kamakura vlasti. Dodijeljena mu je zemlja Iga Hattori gdje je izgradio dvorac. To je porijeklo Iga škole Ninjutsu-a

Prvi velemajstor je bio Gmandouiji u Jirvaku periodu (1065-68), drugi velemajstor je bio Garyudouji Shouho Unryudouiji u istom periodu, a zatim sijede: u periodu (1074-76), treći velemajstor je bio Tozawa Hakunsai u Heiji razdoblju (1159), Iga Heinaibe Yasukiyo u Eicho razdoblju (1096), Ise Saburo Yoshimori u Heiji razdoblju (1159), Togakure Daisuke u Shogen razdoblju (1207-10), Kumogakure Gen-an u Kencho razdoblju (1249-55), Tozawa Seiun u Shouo-u razdoblju (1288-92), Tozawanyudo Gen-eisai u Kenmu razdoblju (1334-35), Hachimon Hyouun u Kouryaku razdoblju (1379-80), Kuryuzu Hakuun u Oiei razdoblju (1394-1427), Tozawa Ryutaro u Chokyo razdoblju (1487-88), Momochi Sandayu I u Tenmon razdoblju (1532-54), Momochi Sandayu II u Tensho razdoblju (1573-91), Iga Heinai Saemon no Jo lenaga (dvanaesta generacija od Heinaibe Yasukiyo-a) u TenmonKamihattori Heitaro Koreyu, drugi sin Nakahattori Heijiro Yasuyori i treći sin Shimohattori Heijuro Yasunori.

U devetoj godini Eiroku ere (1558-69), Oda Nobunaga je napao Iga obitelji zato što se oni nisu pokoravali njegovim zapovijedima. Tri Hattori obitelji su bile potpuno poražene, i 80 preživjelih je pobjeglo kako bi se zaštitili. Preživjeli Kamihattori su pobjegli prema Nagaoka-i u Echigo provinciji. Shimohattori su osnovali zaštitu Tokugawa obitelji u Mikawa-i u Ochi provinciji, i obitelji Takatori u Yamato-u. Nakahattori su pobjegli duboko u planine Takano u Kishu. U Eiroku razdoblju (1558-69) Hattori Hanzo i Hattori Masanari Kamihattori obitelj je prisegnula na vjernost Tokugawa leyasu.

Sijede glavne Ninja-e Hattori obitelji: Hattori Gensuke, Hattori Denjiro, Hattori Denemon, Hattori Magohei, Hattori Naizo, Hattori Shinkuro, Hattori Shichikuro, Hattori Jinroku, Yamaoka Sobei, Yamaoka Suketaro, Tsuge Sannojo, Tsuge Ichinosuke, Tsuge Jintaro, Yamaguchi Jinsuke, Fukunokami Teisainyudo, Yamanaka Kakubei, Hanchi Hansuke, Naruto Iga, Akimoto Kassai, Serumi Genroku, Otsuka Bansaku i Yamanouchi Keitaro.

U Tensho razdoblju (1573-91) je osnovano selo Ryugu podređeno guvernantu Kitabatake Tomonori u Uda Sanbonmatsu u Yamato provinciji. Na čelu su bili kako slijedi: Momochi Tanbayasumitsu, ili gospodar Ryugu dvorca Momochi Tarozaemon. Vladari dvorca Ueno Shokudai u Mie-i su bili Momochi Sandayu, ili gospodar dvorca Ueno Shokudai u Mie-i provinciji Momochi Jindavu Yasutatsu, Momochi Chuzaburo Yasumasa, Momochi Sannojo, Nomura Oidavu, Shindo Kotaro, Tateoka Dojun, Shimotuge Kizaru, Ueno Suke, Yamada Hachiemon, Kanbe Konami, Otowa Joto, Suzuki Tendo, Otsuka Bansaku, Massaki Hatsumi ken jutsuNagano Takemon, Fujimoto Genki, Tada Shintaro, Kovama Tenzen, Sugimoto Sarunosuke, Kojima Ryuun, Namikawa Kinzo i Segawa Shinnosuke.

45 obitelji Iga ryu-a su: Tozavva, Fujiwara, Minamoto, Taira, Momochi, Hattori, Izumo, Okuni, Tsutsumi, Arima, Hata, Mizuhara, Shima, Togakure, Ise, Sakagami, Narita, Oda, Mori, Abe, Ueno, Otsuka, Ibuki, Kaneko, Kotani, Shindo, lida, Kataoka, Kanbe, Sawada, Kimata, Toyata, Toda, Suzuki, Kashiwabara, Fukii, Iga, Kurivama, Kimura, Kazama, Sugino, Hisahara, Ishitani, Hanbe i Oovama.

Massaki Hatsumi