BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA 2.dio

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA

(jap. GOSHIN JUTSU 護身術) 2.dio

 Samurai

Postoje tri različita smjera u borilačkim vještinama, i oni su:

1.   Tradicionalno utemeljene borilačke vještine
2.   Sportsko-bazirane borilačke vještine
3.   Realno-bazirane borilačke vještine.

Tradicionalno-bazirani sistemi, kao na primjer tradicionalni Karate, neki Kung-fu stilovi, a također i neki drugi stari sistemi sa starim tehnikama i metodama uvježbavanja. Tipično oni nose odore, imaju istaknut pojasni sistem, te zahtijevaju od svojih učenika učenje (strane) tradicije i terminologije. Unutar ovih sistema samoobrana je najvažnija, ali po izjavama trenera (učitelja?) koji se bave „realno-baziranim“ borilačkim vještinama učenici u tradicionalnim borilačkim vještinama ne uče se nositi sa suvremenim kriminalnim i terorističkim situacijama kao na primjer bombaškim napadima, oružanim pljačkama, pucnjavom vatrenim oružjem iz vozila, nasiljem bandi, procjenama opasnosti itd..

Sportsko-bazirani sistemi, kao na primjer Karate, Judo, i Taekwondo imaju svoje korijenje u tradicionalnim borilačkim vještinama, ali su im dodana sportska pravila kako bi se natjecali na raznim turnirima, zabavnim događajima, ili Olimpijskim igrama. Slično tradicionalno-baziranim borilačkim vještinama tehnike metode vježbanja samoobrane se također mogu skupiti u sportsko-baziranim sistemima, ali njima također kao i u tradicionalno-baziranim sistemima nedostaju mnoga suvremena rješenja konflikata.

Realno-bazirani sistemi su sistemi koji uče osnovne samoobrambene tehnike utemeljene u tradicionalno-baziranim i sportsko-baziranim sistemima, ali idu korak dalje sa vježbanjem u specifičnim modernim konfliktnim situacijama, i (po njima) eliminiraju zastarjele tehnike i metode treninga.

U nekoliko nastavaka razmotriti ćemo što su borilačke vještine, a što borilački sportovi, te danas sve popularniji tečajevi samoobrane. Kroz ovu temu ćemo proći viđenjem Bujinkan instruktora Svenerica Bogsatera 15. Dan.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

UFCTako, imamo (ili postoji) borilačka vještina Jujutsu. Iz Jujutsu-a je čovjek imenom Jigoro Kano (1860-1938) adaptirao najbolje tehnike tako da je odstranio štetne te modificirao ostale da se one mogu sigurno provoditi kao sport. I 1884. je formirao pravila novog sistema koji je nazvao Judo.

Jigoro Kano se uzima u za “oca modernih sportova” u Japanu. I od borilačke vještine Jujutsu rodio se sportski Judo.

Da, tako je ostalo godinama, i Judo je kroz određeno vrijeme postao olimpijski sport (izvrsno, ako mene pitate). To je bilo 1964. Jujutsu se vježba kao borilačka vještina. Judo kao sport. Oblik ravnoteže, ako želite. Čak je Judo postao vrlo popularan, i prilično zasjenio sve druge (nadolazeće japanske vještine).

Danas Jujutsu praktičari, ili možda više istinito Jujutsu organizacije naročito na zapadu nisu sretne sa tim što imaju. Dakle, oni preokreću borilačku vještinu Jujutsu prema nečemu zvanom Sportski Ju Jutsu?

Za mene je ovo čista ludost. Stvarno besmisleno. Napravljeno je što je već napravljeno od “oca modernih sportova” u Japanu. Ali, nekako mi se čini da nismo dovoljno dobili.

Mislite li da će stati sa ovim? Nikako! Danas imamo hibride kao Sportski Jiu-jitsu za ulice!? i drugo, samo sa dodatkom borbeni prije ili nakon imena stila. Kao Borbeni Judo, Borbeni Karate, Borbeni Tai Chi, i tako dalje.

Ovo je za mene tako glupo i posve ludo, ali je to tako tipično za zapadno društvo. Zbog popularnosti, zarade i osobne koristi. I samo zbog toga takvih hibridi postoje.

Ovo se nije dogodilo samo u Jujutsu. Nisam naročito sretan kada ističem jedan jedini stil. Ovo ide za sve stilove borilačkih vještina.

Zato sam za zatvaranje natjecateljskih vještina kao Judo i Karate. Aikido i Ju-Jutsu su prihvatili drugačija obilježja i izostavili stara. Stoga se danas ne mogu povezati sa borilačkim vještinama, ili sa Bushido-om.

Uzet ću priliku i izjaviti da kada se piše o borilačkim vještinama, a također i o praktičarima vještina (kako to doživljavam) postoje mnogi praktičari Budo-a koji podučavaju “samoobranu”, “borbu”, ili ljepše i bolje prodavaniju definiciju tako zvani “konflikt menadžeri” za obuku (skupine koje dolaze izravno iz policije, sigurnosni časnici iz vojske i drugi profesionalci) koji uistinu ne znaju što rade.

U redu, neki od ovih pojedinaca imaju puno iskustva i godina u borilačkim vještinama, što bi ih otprilike trebalo (ili mene u tom slučaju) napraviti nekakvim stručnjacima, ili glasnogovornicima kada se dođe u stvarnu borbu za život, i/ili za djelovanje u situacijama stvarnog sukoba za život. Činjenica je da je negdje oko 46 godina iza mene kao praktičara borilačkih vještina što ne znači da imam osobnog iskustva, i/ili nužnog znanja. Nikako, nije isto imati znanja, i iskustva u stvarnim sukobima za život između visoko stupnjevanog borilačkog majstora, ili pravog borca koji je u tome bio.

Kendo

Druga  je  stvar,   kako   izraziti   stav prema borilačkim   vještinama,   i   borilačkim praktičarima koji postavljaju kao “ispravnu stvar”, i izražavaju vještinu kao “ratnička vještina”, ili “ratnička borba do kraja”. Netko vježba, zatim nekako automatski postaje “ratnik”.

Svjestan sam da su neke osobe zaradile pravo da budu prozvani ratnikom, (znam neke od njih), ali mislim da ih je uistinu tek nekoliko.

Stoga, to što vježbate neki stil borilačkih vještina to vas ne pravi ratnikom, ili vam daje pravo da se nazovete ratnikom. Istina je da ratnik mora zaraditi svoj (njezin) naslov.

Rekao bi da je to što imamo ovdje vrsta romantične djetinjaste ideje da ste slični tome što ste i što činite. Ako prepoznate sebe samog kao takvog “ratnika” rekao bih da je vrijeme za korak prema pogledu u ogledalo.

Morate shvatiti da sve ovo nije drugo nego vrsta nametnutog mišljenja od takvih koji se nazivaju borilački praktičari. Slično poput: “Ja treniram ovo i ovo sam. Ja sam instruktor za provođenje zakona. Ja sam instruktor za ovo i to. Ja posjedujem učenje iznad njega, a on toliko zna. Ako vježbate moj stil postati ćete”, i slične tlapnje. Uistinu, vjerujete li u nešto poput ovoga, ili nešto takvo?

Pripazite, oni su nešto što ja zovem vvannabees (klaunovi) borilačkih vještina i na njih svugdje nailazite.

Shvatite da istinski ratnik nije majstor, Sensei ili Shihan. Istinski ratnik je također prijatelj svojim (njezinim) učenicima. Zapravo, daleko više od samog prijatelja. Ratnik je netko tko vas vodi vašim doživotnim putem.

Pravi ratnik neće tražiti učenike, oni će tražiti njega (nju). Ako sretnete istinskog ratnika nećete osjećati nešto fizički, nego ćete osjetiti unutarnji efekt kao da ste pogođeni sa nekom totalnom uvjerenošću.

Siguran sam da mnogi borilački praktičari ozbiljno vježbaju za stvarne životne situacije. Uopće ne sumnjam u to. Ali, između toga postoje tipovi koji traže “blagajnu” te kad nešto odaberu onda to nazovu “mekanom”, “ne ozljeđujućom” metodom samoobrane.

Znam za neke sisteme koji izjavljuju da uče upotrebu “sigurnih” tehnika, i da mogu u svom angažmanu na nasilje savladati svog protivnika na takav način da ga ne ozljede, a da u isto vrijeme oni kao branitelji neće biti ozlijeđeni. Naravno, ako vjeruju u to. To je njihov posao. Ali sam tužan da je tako mnogo ljudi spremno vjerovati u ovo, i da imaju ovakav ekstra naivan način za promatranje stvarnosti.

Čudno, također je dovoljno to da pogledate u pravni sistem u mnogim zemljama: “Ako ste vješt borilački praktičar trebali biste moći obaviti posao u situacijama bez da zapravo naudite svom protivniku”.

U nekim slučajevima postoje ljudi koji interpretiraju ideogram Ju (kao u Ju-jutsu, Judo) jedino kao mekano bez bilo kakvog dvoumljenja, pomisli, ili možda čak bez same ideje što ideogram Jujutsu znači. Neki stilovi imaju želudac da čak stvore vrlo upitne varijacije na te riječi kao na primjer jujitsu, jiujitsu ili jiu-jitsu.

Jujutsu, kako bi jednostavno govoreći trebalo značiti predstavlja princip, općenitu metodu korištenja ljudskog tijela kao oružja u golorukoj borbi.

Po mom mišljenju ovaj oblik natprirodno herojskog tipa “mekoće” je fikcija, i ljudi koji to vježbaju nisu drugo nego klaunovi. Oni mogu biti sjajni klaunovi, ali to što čine, ideje koje šire trebaju biti uspoređene sa svime što će se vjerojatno koristitiunutar borilačke vještine, ili u stvarno životnoj situaciji su čista fikcija!

U stvarnoj životnoj situaciji možda je bol jedina stvar koju napadač razumije. On vas je spreman fizički ozlijediti, i vi morate biti mentalno pripremljen da ozlijedite njega. Ne biste trebali vjerovati u nešto drugo!

Ako mene pitate, osobno vjerujem da je “mekano” nešto što je pogrešno shvaćeno. Ne, ne trebate, ne možete se borite sa “mekanim” tijelom, ali se morate boriti sa “opuštenim” tijelom.

“Opušteno” je nešto što mislim da se kod mnogih osoba interpretira, i smatra kao biti “mekano”, što kako vjerujem rezultirala vjerovanjem u “meke” tehnike, i “ne ozljeđujuće” tipove samoobrane. Ponovo, to je opasna vrsta mašte.

Ako ne mekano, što je onda opušteno?Sveneric Bogsater, Bujinkan

Rekao bih da je opuštanje učenje kako opustiti vlastite mišiće, te kad to naučite moći ćete osjetiti kod drugih osoba napetost i energiju.

To se prenosi preko ruku, ramena, oružja, i slično je vrsti električnog udara te ćete tada znati kada će se vaš protivnik pokrenuti.

Možda zvuči jednostavno, ali to je vrsta osjetljivosti koja se razvija godinama.

Sveneric Bogsater, Bujinkan 15. Dan