Bud Malmstrom u Zagrebu

BudNaslov

U organizaciji Tenshin no Michi dojo-a i Cronippon ninjutsu dojo-a u Zagrebu je 07. i 08. ožujka 2009. po prvi put gostovao jedan u svijetu od najpoznatijih ne japanskih Bujinkan Shihan-a gosp. C.D Bud Malmstrom. Pred oko 40-tak sudionika seminara Shihan Bud Malmstrom je uz prikaz Kihon Happo-a i vještina sa Hanbo štapom pokazao svoje 33 godišnje proučavanje i vježbanje Ninjutsu-a koje izražava sa bogatim iskustvom svoga djelovanja kao pripadnika oružanih snaga SAD-a Navy Seals-a, SWAT-timova, policije, zaštitarskih službi i dr.  U nastavku vam predstavljamo intervju sa Bud Malmstromom koji je vodio gosp. Boris Filipović učenik Ninjutsu-a:

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

Bud1JA: Kada ste počeli trenirati ninjutsu, kako ste uopće čuli za tu vještinu?
BUD: To je bilo 1976. i radio sam 6 dana u tjednu. Osim toga sam se školovao i studirao 3 dana u tjednu. Tek sam izašao iz marinaca i trebao sam nekakvu fizičku aktivnost. U srednjoj školi sam se bavio gimnastikom, no u to vrijeme sam bio prestar za gimnastiku jer je to bilo za djevojčice od 12 i 13 godina. Naravno da se nisam htio time baviti, i tako sam rekao ženi da se želim baviti borilačkim vještinama. Ona to nije odobravala jer su svi ljudi koje je poznavala, a da su se bavili nekom vještinom, bili obični nasilnici. I tako sam se jednog dana vozio po cesti, i nisam uopće mislio na borilačke vještine. Odjednom sam pokraj ceste uočio znak na kojem je pisalo jednostavno: “MARTIAL ARTS”. I tako sam naglo skrenuo da vidim o čemu je riječ. U to vrijeme je to bila jedina autentična ninjutsu škola na cijeloj zapadnoj hemisferi. Vodio ju je Stephen K. Hayes. Počeo sam raditi neke udarce nalik na karate nasred te prostorije. Kako sam protekle 4 godine bio marinac, to nije bilo ono što sam ja htio učiti. Ja sam želio tući ljude, i želio sam biti pretučen. U kutu su istovremeno radili ljudi koji su se mlatili štapovima i lancima, kotrljali su se, mlatili međusobno. I nakon koje 3 lekcije karatea, rekao sam: “Gospodine Hayes, zaista bih želio raditi ono tamo.” Glatko me odbio jer je to bio program predviđen za ljude koji su imali smeđi pojas u nekom drugom sustavu i rekao je da ne mogu tamo jer je to previše realno.

“Upravo sam proveo četiri godine među marincima, ja znam što je realno!”

Drugi dan sam mu opet rekao da zaista želim raditi: “Ono.” Opet mi je rekao da ne može. Na to sam mu rekao: “E pa gospodine Hayes, ako idući tjedan neću raditi ono, ja se ne vraćam.” Na to mi je rekao da nema problema, da će mi od sljedećeg tjedna dati da radim ono što sami htio. I tako sam ušao u tu grupu. Kolutovi i slične stvari su mi išle poprilično lako, jer sam se prije bavio gimnastikom. I od tada se ja bavim ninjutsu-om.

JA: Kako su stvari izgledale na počecima?
BUD: U to vrijeme je bilo znatno brutalnije nego danas i bili su puno teži treninzi. Lomio sam rebra, prste na rukama i nogama. Hatsumi sensei mi je jednom prilikom čak “poderao” desni (zabio mu je nokte u prostor između prednjih zuba i zubnog mesa i žestoko povukao. Time mu je odvojio komad zubnog mesa od kosti). Bilo je puno brutalnije, ali mislim da je u početku to potrebno da shvatiš da tehnike djeluju. No ,jednom kada shvatiš da tehnike funkcioniraju, nema potrebe da se nastaviš ozljeđivati. Mislim da su se vještina ninjutsu-a i sam Bujinkan su se razvili do te mjere da to više nije potrebno. Premda, ukoliko počinješ trenirati u ova vremena, moraš se uvjeriti u srcu da ove tehnike funkcioniraju. Pa, ako imaš potrebu biti “nabrijan” ili brutalan, to je sve u redu, ali to s vremenom moraš prerasti.

JA: Dakle dobro je raditi tehnike nešto žešće u početku?
BUD: Da. Mislim da da, jer moraš vjerovati u tehnike, a njihovo polagano izvođenje možda i neće u tebe usaditi to povjerenje. Tako da moraš pronaći način koji će te uvjeriti da one zaista funkcioniraju.

JA: Što je s vašim učiteljima? S kime ste sve radili kroz godine treninga?
BUD: Stephen K. Hayes je bio moj prvi učitelj. Tada sam postao učenik Hatsumi sensei-a i otada radim s njim i presretan sam što je tome tako. No od tada sam mnogo radio na treninzima izvan Bujinkan-a koji su mi pomogli u Bujinkan-u, kao i što su moji Bujinkan treninzi jako puno pomogli drugim mjestima na kojima sam trenirao. To su recimo SWAT, policija, privatno istražiteljstvo, zaštitarski posao. Tako da sam trenirao sa mnogo ljudi izvan Bujinkan-a kako bih sakupio znanja koja su potrebna da postanem ninja.

 JA: Da li vi potičete svoje učenike da vježbaju i sa praktikantima drugih borilačkih vještina?
BUD: O da. Ja apsolutno potičem svoje učenike da treniraju sa ljudima koji se bave bilo kojom borilačkom vještinom, sa bilo kime s kim žele trenirati. Neka vježbaju bilo koju vrstu zaštite, meditacije, neka proučavaju Budizam. Neka proučavaju bilo koju vještinu koja će ih usavršavati. Jer, ako si odličan borac i možeš poraziti 12 ljudi u direktnoj borbi, ali ne znaš plivati i utopiš se u plićaku, onda baš i nisi neki ratnik. Onda si jednostavno žestoki frajer. Tako da potičem ljude da uče plivati ako ne znaju. Neka skaču iz aviona ako ne znaju. Ako se nikada nisi bavio borbom u parteru, a zanima te, idi i uči od Gracie-a neko vrijeme. Ne govorim nikome da mora trenirati samo samnom, jer to je sebično. Tako mogu naučiti samo ono što ja znam, a ja ne znam sve. Smatram Bud2da trebaš dobiti informacije koje trebaš, poput recimo preživljavanja u prirodi, od bilo koga za kog misliš da ti to znanje može prenijeti najbolje. Samo potraži instruktora kojega možeš cijeniti i sa kojim imaš sličnu osobnost. Tako ćeš mu vjerovati i jednostavno se prepusti tome. Zbog jezične barijere, ja ne mogu naučiti sve što želim naučiti od Hatsumi sensei-a kako bi postao kompletan kao što to želim biti.

JA: A dok govorimo o čisto tehničkim aspektima, da li ste prenijeli više znanja koje ste dobili kao marinac u ninjutsu, ili vam je ninja znanje više koristilo u vojsci?
BUD: Više sam prenio ninjutsu znanja u marince. Jer to je viši nivo treniranja. U marincima se ne jaše, ne puca se lukom i strijelama, nema dimnih bombi, ne učiš kako raditi otrove, i sl. A mislim da su te stvari bitne ukoliko se želiš nazvati ninjaom.

JA: Ukoliko sam dobro upućen, spravljanje otrova nije stvar koju Sensei Hatsumi danas podučava?
BUD: Čak ni dok sam bio mlad, on to nije podučavao. Bar nije podučavao nas. Možda je tome podučavao japanske učenike, ali ne i nas. Tako da sam te vještine naučio na drugim mjestima.

JA: Vi danas nemate dojo, ali imate učenike po cijelom svijetu. Imate li u Europi još učenika osim Andree Rees?
BUD: O da. Većina crnih pojaseva koji su danas bili prisutni na seminaru su moji učenici.

JA: Gdje ste sve dosad podučavali?
BUD: Podučavao sam Engleskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Danskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, po cijeloj Europi. Bio sam i u Kanadi. To je više manje to.

JA: Da li smatrate da vaša vještina ima nedostataka i koji bi to bili? Kako ih nastojite ispraviti? Koji bi to nedostaci bili?
BUD: Uh, previše ih je za nabrojati. Zaista nisam zadovoljan s niti jednim aspektom treninga. Uvijek ima mjesta za napredak. No, za mene, i s obzirom na posao koji radim, većina mojih treninga je usredotočena na čišćenje zgrada i stvari koje su vezane uz posao koji radim danas, a to je zaštita. No, što se tiče vještine koja je potrebna da se nekoga udari, mislim da ne moraš biti najjači udarač na svijetu da budeš učinkovit. Mislim da mogu udariti dovoljno snažno Bud3tako da se na to ne fokusiram. Usredotočio sam se više na strategiju i taktiku a puno manje na tehniku.

JA: Kako gledate na politiku u Bujinkan-u? Nastojite li se odvojiti od nje ili ste ipak na neki način aktivni?
BUD: Politika me nimalo ne zanima. Ljudi me često znaju pitati za mišljenje o Hatsumi-evom nasljedniku kad se on povuče ili umre. Iskreno, uopće me za to nije briga. Bujinkan nije moja briga. Moja je jedina briga moj osobni trening.

JA: Kako je sa Bujinkan-om u SAD-u? Mnoge zemlje imaju određenih poteškoća u svojim Bujinkan organizacijama. Pitam jer znam da ima pojedinaca s nerealnim tendencijama.
BUD: Za mene je to jako teško pitanje, jer ja ne čitam blogove, ne pratim rasprave i forume. To mi je ekstremno nevažno jer me zaista ne zanima mišljenje drugih ljudi i zauzimanje strana jer Hatsumi sensei nikome ne govori što treba raditi. On demonstrira svoju vještinu kroz koju ljudi trebaju postati bolje osobe, ali on neće ići okolo i govoriti nekome gdje da stavi nogu. To je posao za ljude iznad crnog pojasa. Ono što ja pokušavam naučiti od njega su suptilne stvari poput izmjene energije, jer je on zaista dobar u tome. I ja želim biti takav. U trenu kada će se povlačiti, ako Hatsumi sensei poželi odrediti ljude koji će voditi Bujinkan u Americi, znam da to neću biti ja. Jer ja to ne želim. Neću to prihvatiti. Ja ne želim biti odgovoran za ničije treninge.

JA: Recimo hipotetski, ukoliko Hatsumi sensei odluči da ta osoba bude baš Bud Malmstrom, da li to znači da vi imate isključivo pravo upravljanja svim aspektima Bujinkan-a u Americi?
BUD: Nemam pojma, Ne zanima me jer ja to neću biti ja. Neću to prihvatiti. Odustat ću.

JA: Ne želite tu odgovornost?
BUD: Pa ukoliko bi dobio odgovornost da organiziram stanje u Americi, to znači da neću tada više imati vremena za rad na sebi jer ću se početi brinuti oko svih drugih. A ja to ne želim. Želim raditi na sebi.

JA: Jer ukoliko biste to prihvatili, sama funkcija bi vam navukla politiku na leđa, a to je veliki problem.
BUD: Da. Neću to raditi. Ukoliko to bude ili bilo tko drugi onda super! Uopće nemam problema sa time. Super. No, osobno mislim da nitko u Bujinkan-u, u Japanu ili van njega, danas nema sposobnosti da vodi organizaciju nakon što se sensei povuče. Tako da ja to ne želim i uopće me nije briga za to.

JA: Neki dan sam na stranici gospodina Hayesa pročitao da je on nosilac 10-og dan-a i pročitao sam njegove razloge zbog kojih on nema više od toga premda ih zaslužuje. Koji vi imate dan i koji su vaši razlozi što nemate veći dan?
BUD: Ja mislim da sam u ovom trenu solidan peti i pol, možda šesti dan u ninjutsu-u (moja opaska…nakon 32 godine treninga). Mislim da su ostatak pokloni. I Hatsumi će vam reći da vam je to poklon i da za njega ne morate plaćati. Meni to govori da taj dan ta osoba zaista ne zaslužuje već samo da je počasni 8. ili 9. dan. Jer, kad sam prvi put upoznao Manaka sensei-a, tamo negdje 81., bio je prestrašan! A bio je 6. dan. I u to vrijeme je trenirao već 22 godine a imao je samo 6. dan! Danas su momci 10. dan s 8 godina treninga. To je sranje (citiram bullshit).

JA: A dolaze iz recimo Meksika.
BUD: Da, to je jednostavno sranje! Manaka je trenirao 3 puta tjedno kroz 22 godine i on je 6. dan. I to je sranje. I ja znam da je moj aktualni dan sranje!!! Ja sam vrlo iskren oko toga i mislim da sam dobar recimo kao što je bio Manaka kada sam ga prvi put upoznao. Ali ne nešto posebno bolji. I tako pokušavam biti ne samo prema ljudima koje podučavam, već i prema samom sebi jer ja jednostavno ne vjerujem da sam tako dobar. Ja na sebi radim svakog dana, ali nisam dovoljno glup da sad kažem da sam 10. dan i bla bla bla. To jednostavno nije realno.

Bud4JA: U dokumentarnom filmu The winds of the 34th generation, rekli ste da znate puno ljudi koji su bili u Japanu ali ne shvaćaju poruku, a da isto tako znate i puno ljudi koji nikada nisu bili u Japanu ali itekako shvaćaju poruku.
BUD: Pa,moram reći da sam možda malo pogriješio. Nisu dobili poruku koju sam ja dobio. No, po mojoj istini, nisu dobili poruku.

Bud5JA: A koja je to poruka za vas?
BUD: Istina. I zato mislim da sam dobar peti i po, možda šesti dan crnog pojasa. Iskreno, imam certifikat za 15. dan negdje. Zaista ne znam gdje je. Jer kad sam ga dobio poštom, a uopće ga ne zaslužujem, samo sam ga negdje odložio. Nikada ga ne pokazujem! Za reklamiranje za seminare jednostavno kažem da sam 10. dan jer to je najviše što u većini vještina možeš ići što se tiče rangiranja. I to koristim za reklamiranje, no kad sjedim s prijateljima, za njih sam 5.-6. dan.

JA: Jako ste me ugodo iznenadili time što je za vas poruka istina. Očekivao sam neku filozofiju a dali ste mi tako jednostavan odgovor.

BUD: Pa postoji mnogo ljudi u svijetu koji su me u stanju ubiti bez imalo treninga, tako da gdje je tu posebna vještina. Mislim da borilačka vještina samo povećava šanse u fizičkoj konfrontaciji sa nekim bez treninga, no ne garantira ga.

JA: S vašim iskustvom u radu s mnogim ljudima, kako često po vama stranci zapravo shvate poantu?
Bud6BUD: Pa sve što mogu reći da MISLIM da sam ja shvatio poruku. Ali to ne znači da jesam. Mogu samo koristiti svoje iskustvo i svoju logiku i intuiciji da se krećem prema onome što mi se čini kao najbolji put. To možda nije isto za tebe ili nekog drugog. Danas se mnogi ljudi u svijetu šepure i prse i pokušavaju tako opravdati svoj dan, no to možeš odrediti samo ako pogledaš duboko u sebe. Ja zato ne mogu pogledati u drugu osobu i reći da je zbilja shvatio poantu. Postoje ljudi za koje čim ih upoznaš možeš reći da su iskusili to nešto posebno. Iskusili su veliki strah za vrijeme kojeg su mislili da će zaista umrijeti. I to možeš vidjeti samo gledajući tu osobu. Ne mogu reći da se to vidi u očima, ali da se primijetiti. Evo npr., u prvom treningu sa Stephenom u njegovom podrumu, pokazao mi je sliku Takamatsu sensei-a na kojoj drži rokushaku bo. I kada mi ju je dao, ja u to vrijeme nisam znao tko je osoba na slici. I čim sam ju vidio rekao sam na glas: “Čovječe, ovo je ubojica. On je bio tamo.” ( tamo se ovdje odnosi na situaciju u kojoj je iskusio skoru smrt). Pitao me zašto to kažem. Nisam znao. Na toj slici ništa ne radi, ali sam jednostavno vidio sa te slike da je to vrlo opasan čovjek. Tek onda mi je rekao da je to Takamatsu. Tako da i premda nisam znao tko je to, može se vidjeti ta pouzdanost ljudi, može se vidjeti da se ne boje ničega jer su sve to prošli i znaju da mogu preživjeti sve. Ne znači da će sigurno preživjeti, ali imaju vjeru u sebe i svoje sposobnosti koje ih mogu spasiti. Vrlo je teško to opisati, ali ako ušetaš u sobu, nekada odmah možeš znati da ti se neki lik nimalo ne sviđa. Energija ili nešto ti nekada zna reći da li ćeš se slagati sa tom osobom ili ne.

JA: Dakle, svako treba naći ono što je za njega definicija “istine”. Vi ste tu da nas usmjerite, ali je na svakom da pronađe svoju verziju istine?
BUD: Mhm. Tako je. Sve što mogu je objasniti svoje viđenje istine. Moja iskustva. Jer, nije to istina za sve. Drugim riječima, ja ti mogu reći da si pobijedio ako slomiš nečiji lakat. To je istina ako si u baru. I da, tada je to točno, jer tada borba prestaje. Ali to nije istina u ratu jer će ti se protivnik boriti do smrti, jer zna da ako stane, mrtav je. Takav ratnik će se nastaviti boriti i sa slomljenim laktom. I ako imam samo barska iskustva, a neko ima iskustvo iz rata, i ja mu kažem da nakon loma prestaje borba, ovaj ratnik se sa time i neće složiti. Tako da se naše istine razlikuju. Ja svima zato kažem na svim seminarima da je sve ovo što ja kažem obično sranje ako to za tebe nema smisla (stvarno je to rekao nekoliko puta). To samo spremi u neku kutijicu u glavi i znaj da to možeš iskoristiti. Jer, moje iskustvo nije svačije iskustvo. Tako da moram biti iskren i reći da ovo za tebe možda neće funkcionirati.

JA: Koliko često učite na tuđim greškama a koliko često učite na svojim greškama?
BUD: K vragu! Volio bi reći da učim na tuđim greškama, ali ipak i dalje najviše učim na svojim greškama.

JA: Kako ja to danas gledam ninjutsu danas nema veze samo sa borbom već vam pruža oruđa s kojima se možete pobrinuti za prosperitet svoje obitelji i zajednice.
BUD: Da. Jer razlog zbog kojeg ja i danas učim ninjutsu a ne nešto drugo je zbog filozofije koja mi omogućava da budem bolja osoba svakog dana. I ja to mogu koristiti ovog trena, a ne čekati da me netko MOŽDA napadne za 10 godina. Filozofije istine i realnost prave borbe i realnost slaganja sa ženom, obitelji i susjedima su mi puno važniji od sposobnosti da nekoga premlatim. Ne zanima me tko je u pitanju, ali ako imam pištolj, mogu pobijediti bilo koga. Danas klinac od 13 godina pištoljem može ubiti vijetnamskog ratnog veterana. I tu nema posebne vještine. To je jednostavno omjer šansi. No, uz prakticiranje vještine, vaše se šanse mogu puno povećati. Ali nema te stvari koja vam garantira da nećete poginuti.

JA: Dakle da li vi to meni želite reći da prakticirate ninjutsu samo zato da bi mogli ženi reći ono što ste nam govorili danas na seminaru: “Da draga, žao mi je, neće se više nikada ponoviti!”?
BUD: O da. Upravo zato! (Yes ma´am, I´m sorry, it´ll never happen´ again! Ako možete probajte si to dočarati na izvornom teksaškom naglasku…).

JA: Ninpo je za mene i dalje nekakva mistična stvar obavijena svojevrsnim velom tajne. Što je ninpo po vama?
BUD: Ninpo je viši nivo ninjutsu-a. Ninjutsu predstavlja fizičke tehnike, dok ninpo predstavlja mudrost koja nas podučava kada i kako upotrijebiti te tehnike. Zahtjeva iskustva. Ukoliko si religiozan, možeš se moliti za nečije zdravlje, ali nećeš moliti za sladoled. Tako da moraš znati kada da se koristi ta moć koju kroz religiju posjeduješ. Mnogo je nalik tome. Kada ćeš se pokušati izliječiti, kada kontrolirati vrijeme, kada udaraš nekoga, kada bježiš, i to podrazumijeva razumijevanje tajminga u kojem treba upotrijebiti vještinu koju učiš.

JA: Kroz vaše iskustvo u radu s mnogim naraštajima, da li primjećujete generalne razlike u ponašanju djece i mladih? Da li se i vama čini da djeca postaju gora iz generacije u generaciju?
BUD: Mislim da svaka generacija postaje malo gora od one prošle. I to tako nije zbog djece već zbog roditelja. I do toga dolazi zbog politike. Nije ti dozvoljeno pljusnuti dijete po guzi, ne smiješ ih disciplinirati, i to u djeci stvara nedostatak povjerenja prema roditeljima. To kažem iz vlastitog iskustva. Kada sam bio vođa, i u vremenima kada sam zapovijedao ljudima, da bih dobio da me ljudi slijede, morao sam biti kristalno jasan u svojim nakanama i u onome što pri tome očekujem od njih.

JA: Čak ako to zahtjeva i upotrebu fizičke sile?
BUD: Apsolutno. Pogotovo ako je tu uključena i fizička sila. Kada sam bio u marincima, i kada sam rekao da nešto napravi, a on to nije napravio, otišli smo negdje gdje nas nitko nije vidio, i to bismo riješili šakama. I ako sam pobijedio, on je to morao napraviti. Ukoliko bih izgubio, dobio bi premještaj jer nisam mogao kontrolirati svoje ljude. Dobar dio svega toga je što to nikada nije završavalo na njihovim dosjeima i čak ako si nekome polomio nos, za 6 tjedana on će zarasti i sve je opet normalno. I kada tom čovjeku idući put kažem da nešto mora napraviti, on posluša. I to u njemu ostaje idućih 20 godina ukoliko ostane u marincima. Isto tako, zbog toga bi taj neposlušni Bud7vojnik mogao imati poteškoća u napredovanju. S druge strane, ako roditelji kažu djeci da nešto naprave, a ona ne poslušaju, trebala bi očekivati neku kaznu. Ako ne dobiju kaznu, ne vjeruju u ono što im kažete jer ti ne stojiš svim snagama iza svojih riječi. No, kultura u svijetu danas govori da se dijete ne smije tako disciplinirati. Ne možeš ih recimo pljusnuti. Kažu da fizičko rješenje ne rješava probleme. E pa fizičko nasilje itekako rješava probleme. Zaista. Jer u društvu imamo pravila po kojima trebamo biti civilizirani i imamo pravila po kojima se trebamo ponašati prema drugim ljudima. To nas čini civiliziranima. Ukoliko oduzmeš sva pravila, sve zakone, sve propise, jedina stvar koja će biti važna je zakon jačega. Ako te mogu prebiti, ja ću tebi govoriti što i kako trebaš raditi. To je istina! To je istina i u među ostalim živim vrstama. Ljudi odstupaju od prirodnih zakona jer su postavili zakone po kojim najslabiji od nas imaju ista prava kao i najjači. No, ako uzmeš sva pravila, brutalna sila je ta koja ti omogućava ostanak na vrhu.

JA: Zato moderni sistem nije prirodan.
BUD: Tako je. On je civiliziran. I zato svi trebaju shvatiti da ako ja tebi potpišem ček, ja tebi govorim što ti trebaš raditi. Jer ako ja tebe otpustim, to boli tebe više nego mene. Tako da ako ja mogu naškoditi tebi više nego ti meni, ja tebi govorim što i kako trebaš raditi.

JA: Ninpo i ninjutsu nisu dakle civilizirani već prirodni i realni.
BUD: Upravo tako.

JA: Hm, dakle svi nisu u stanju prihvatiti ono što ninpo pruža. Bi li onda svima trebalo pružati ono što ninpo ima za pružiti?
BUD: Mislim da svako dijete danas treba shvatiti činjenicu da ako sam ja taj koji tebi može naškoditi više nego ti meni, ja sam šef. Točka. Ukoliko sam ja učitelj i dam ti 1, i ti kao jedini izlaz vidiš izlazak iz  škole, mene je za to briga. Ja tebi mogu napraviti više problema tebi u životu nego ti meni. Ja dobivam veći komad kolača. Ne može biti jednostavnije. No da li to ljudi danas žele znati? Neeeeeeee. Ne žele jer imamo polovicu društva koja je slabija. Od cijelog društva jedna polovica po prirodi stvari mora biti slabija.Bud8I ta slabija polovica to uopće ne želi slušati. S druge strane, mnogi iz jače polovice ne žele takvu odgovornost. Zbog toga ja imam prijatelja koji vodi školu borilačkih vještina koja broji 900 ljudi. On će ti reći u lice da je jedini razlog njegovog astronomskog uspjeha taj što roditelji ne žele disciplinirati svoju djecu i dovode ih njemu da to on napravi u njihovo ime. To ti govori sve što trebaš znati o društvu. Tako da, ja mislim da svaka generacija postaje gora, i razlog tome je što roditeljima nije dozvoljeno da budu roditelji. Ne jer su djeca gora, nego jer dovoljno rano ne bivaju disciplinirana. Kao što sam ti danas ranije kada smo pričali o mojoj dvogodišnjoj unuci. Kada sam shvatio da njezin neposluh nije problem koji je nastao zbog nesporazuma već zbog stava djeteta koji je imala zbog nedosljednosti roditelja, shvatio sam da to mogu popraviti. I jesam! Bilo je brutalno, ali je bilo vrlo brzo. I danas, mi smo najbolji prijatelji i slažemo se. Moram joj samo jednom reći što god želim da napravi i ona to napravi.

JA: Jer zna svoje mjesto.
BUD: Zna svoje mjesto! I može li ona mene pljusnuti? Ne. Mogu li ja nju? Mogu. I zato sam ja šef.

JA: Razumijem što želite reći. No, ukoliko biste prišli roditeljima i rekli im da je sasvim u redu da fizički kažnjavaju djecu, rekli bi da je Bud glup.
BUD: O da! Ono što bi ja poželio reći roditeljima je da odgajaju svoju djecu na način da slušaju sve što im se kaže. I nema druge. I ako nisi sposoban to napraviti, idi u školu borilačkih vještina da te netko poduči kako se to radi. Djeca će vam vjerovati ako im nešto kažete i zaista to mislite. Tada će vam početi vjerovati. Ako roditelji konstantno nastoje govoriti da djeca prestanu nešto raditi, i stalno govore: “Dok nabrojim do 3 da si prestao. 1, 2, 3”, dijete onda neće vjerovati da neće snositi odgovornost za neposluh sve dok mama ne nabroji do 3. Onda će biti nemirni dok ne nabrojiš do 2, i tek onda će se smiriti. No ukoliko roditelj kaže djetetu da prestane nešto raditi, i to podupre djelom, dijete će slušati. Točka. Sigurno će slušati. Barem je tako funkcioniralo sa mojom djecom i unucima.

JA: Ima li nešto što nikada vas nitko nije u intervjuu nikada pitao, a smatrate da je bitno i željeli biste to reći?
BUD: Da, mislim da je najbolji savjet koji mogu dati bilo kome, bez obzira da li trenira u Bujiinkan-u ili ne trenira ništa, taj da koristiš svoju glavu. Ne sagledavaj stvari onako kako želiš da one izgledaju nego onakvima kakve zapravo jesu. Donosi svoje odluke u skladu s tim. Nemoj živjeti život tako da se recimo zadovoljiš s time da budeš prijatelj sa svojim djetetom. Moraš ga disciplinirati, moraš biti šef. I djeca to moraju razumjeti. Živi svoj život i pokušaj naći pravu istinu u stvarima.

SENSEI DARKO GOLUBIČIĆ: Da li još održava kontakte sa Sensei Manaka-om?
BUD: Nakon što mi je Sensei Hatsumi rekao da misli da zaista ne bi trebao trenirati kod Manaka-e, i nakon što mi je dao razloge za to, rekao sam mu da neću trenirati sa Manaka sensei-em. Da li i dalje imam kontakte sa njim? Da. Ako on dolazi u Ameriku, nekada me pozove na golf, pa odemo odigrati golf. I to me je tako jer mi je prijatelj. Čak ni Hatsumi meni ne može birati prijatelje. Ni moja žena mi ne može odabrati prijatelje. Ja to radim.

JA: ŠTA? Žena vam ne bira prijatelje???
BUD: Ne, hvala Bogu.

BUD: Dakle i dalje smo u kontaktu, i dalje mi je prijatelj i nadam se da će zauvijek biti. No, rekao sam Hatsumi sensei-u da neću trenirati sa Manaka-om dok je god je Hatsumi šef u Bujinkan-u. I to je to. Isto je i sa Stephenom. Mnogi smatraju da je Stephen K. Hayes loš čovjek. No ja sam proveo kojih 45 minuta sa njim na telefonu neki dan jer je on moj prijatelj. Briga me da li je u Bujinkan-u i ne zanima me to što se mnogima ne sviđa. Moj je prijatelj. Jer, on me uveo u ninjutsu. Dugujem mu za to. Da on nije otišao u Japan i napravio sve što je napravio, niti ti ne bi sjedio sada ovdje. On je taj koji je to zaista iznio u zapad i zahvaljujući njemu ninjutsu u svijetu raste. I dugujemo mu za to. Njemu je stalo do mene i meni do njega, ali da li treniram sa njim? Ne. No on je i dalje moj prijatelj.

JA: Tako je, i ne morate niti pričati o ninjutsu.
BUD: Naravno. Pričali smo o tome kako će mu dijete diplomirati na fakultetu, o filozofiji i o svačemu. Da li bi trenirao sa njim? Ako bi me pitao, naravno da bih! Ukoliko bi on nešto podučavao i ako bi želio da napravi seminar kao što smo ga napravili Sveneric i ja, naravno da bih pristao. Bio bih sretan. I uopće me ne  zanima kome se to sviđa ili ne sviđa. On je moj prijatelj. Ja ne živim život zato da drugi misle da sam cool. Živom ga onako kako mislim da je ispravno. Okretanje leđa Stephenu za mene nije u redu. Neću to napraviti. Briga me kako ljudi gledaju na to.

Bud9JA: Da li se neki dio treninga posebnu usjekao u vaše sjećanje? Neka sitnica koju ste doživjeli ali ju nikada nećete zaboraviti.
BUD: Da, mislim da nikada neću zaboraviti prvih 10 dana treninga sa Hatsumi sensei-em.

JA: Polomljena rebra i ostalo?
BUD: O da. Čak i dan danas dobivam poduke iz tih treninga. Tada sam naučio jako puno. Imao sam 10 dana konstantnog treniranja sa njim. I kada pogledam na to, i danas dobivam nove poruke, jer su nam pruženi mnogi odgovori, no u tom vremenu nisam imao prava pitanja po kojima bi mi ti odgovori imali smisla. No, što više vremena prolazi, i što sam iskusniji, to se više pitanja uklapa u te odgovore, i mnogi odgovori imaju sve više i više smisla.

JA: Da li mislite da je dovoljno provesti u Japanu 2-3 tjedna godišnje ili ipak kvaliteta zahtjeva kvalitetnije i puno duže učenje?
BUD: Ne, ja ne mislim da postoji tih 2 ili 3 tjedan koji mogu biti dovoljni. No ja ne mislim ići u japan još neko vrijeme. Ono što ja moram raditi su čišćenja zgrada, borba vatrenim oružjem i slično. A to ne mogu dobiti u Japanu. Taktičko obuzdavanje, i slične stvari koje moram prenijeti drugim ljudima. Volio bih vidjeti sensei-a jer ga smatram i svojim prijateljem. I uvijek se osjećam ugodno, komforno i sigurno kada sam kraj njega. Zaista je dobar osjećaj. No ako bih mogao otići u Japan na par dana, radije bi ih proveo u razgovoru sa njim. Mislim da možda ne bi ni otišao na treninge jer ono što dobivam od njega je nadahnuće. Danas mi ne treba da naučim kako narušiti nečiju ravnotežu kroz minimalne pokrete. Ono što trebam je popuno drugačije, a on me tome ne može podučiti. Imam prijatelja koji je 10. dan i razgovarao sam sa njim neki dan. Ide u Japan 3 puta godišnje. I kažem ja njemu: “Super, što naučiš svaki put kada odeš tamo?” I on meni sad govori kako je stalno uz Hatsumi-a i kako stalno idu negdje i kako trenira sa Nagato sensei-em i bla bla bla. I onda mu ja kažem da je to super, ali što je on tamo naučio? Specifično. Što je novoga naučio za to vrijeme? I kaže on meni da je recimo naučio neke nove varijacije koje je sensei podučavao, da je učio kako narušiti nečiju ravnotežu i sl. Opet ja… Da, razumijem, ali sensei je pričao, a što si ti SHVATIO!? I onda dolazim do njegovog odgovora koji glasi nekako ovako: “Hmmmmm…” Problem je u tome da ljudi idu u Japan svako toliko jer misle da ih to čini boljima. ne, to ih ne čini boljima. Ako shvate nešto, onda ih učini boljima. Ako ne shvaćaju što su dobili, neće postati ništa bolji. Samo će potrošiti novac. Takvi ljudi često žive u zabludi kad misle da ako idu u Japan jednom godišnje da oni treniraju kako treba a ja ne. Ma bravo za njih! Uopće me za to nije briga. Jer ako ja radim na preživljavanju u prirodi, neću po to ići u Japan jer to tamo ne mogu dobiti.Bud10 Ići ću negdje drugdje. Ako ja osjećam da je to moja slaba točka, i ja želim biti bolji u tome, nema smisla da ja po to idem u Japan jer tamo neću u tom pogledu postati bolji! Ja sam, čak i prije 25 godina, imao sa sobom listu stvari koje sam želio naučiti i pitati i koje sam želio dobiti. I kada je god Hatsumi sensei pitao da li ima pitanja, ja sam rekao da ima i pitao sam ga o svačemu. Imao sam listu stvari u kojima sam želio postati bolji kada se vratim kući. Mnogi danas idu tamo jer misle da su zbog toga na neki način povezaniji. No ako ne učiš, to je uzaludni put.  Kada ja idem na “active shooter takedown class (pa si vi prevodite :),  ja znam što želim tada naučiti i znam da ću na njima raditi i da ću ih naučiti. No, ako se prijavim za taj tečaj samo zato što mi zvuči zabavno onda zaista nema smisla. Po meni je razlika u učenju i treniranju u tome što učiš samo ako znaš koji ti dijelovi slagalice nedostaju. Trenira se tako da uđeš u dojo 2 puta tjedno i tebi tvoj učitelj kaže na čemu se danas radi. Učenje se sastoji u shvaćanju u čemu si slab, a onda i u potrazi za odgovorom na to pitanje. Ti trebaš biti taj koji usmjerava svoj trening, a ne da čekaš da ti se sve ponudi. Ti si pogledao u samoga sebe i shvatio si u čemu si sve slab a u čemu dobar. Tada ti usmjeravaš trening a ne čekaš da ti netko da svo prosvjetljenje ovoga svijeta.

JA: Osobno sam maštao o odlasku u Japan u malim grupama ili sam, a ne da treniram u masi od 50 ljudi.
BUD: Tako je. Dok je u Honbu dojo-u 60 ljudi, jednostavno se ne može trenirati. Tada jednostavno tamo provedeš nekoliko sati i to je to. Ljudi će vidjeti da si i dalje aktivan i sl. No, ja ne idem u Japan zato da bi drugi vidjeli. S političke strane, mene zaista boli briga da li će me netko vidjeti na Daikomyosai-u (Hatsumi-ev rođendan). Briga me što govore na blogovima i forumima o meni. Nikada ih ne čitam to nije moj problem. Samo me zanima da svakoga dana pomalo napredujem. Tako znam otići na seminare poput ovoga i pitati ljude koliko često oni zaista treniraju (voditelji dojo-a). I onda mi govore da podučavaju u dojo-u 5 ili 6 puta tjedno. Ne zanima me koliko puta tjedno podučavaju, nego koliko često oni treniraju kako bi sami postali bolji. Ne zanima me dijeljenje informacija koje već posjeduješ, nego kako učiš da postaneš bolji. I to je problem. Jer ja recimo napravim nešto za sebe svaki dan. Jer ako ne napravim, to je jednostavno vrijeme koje nikada neću vratiti. Dakle ili ću se rastezati, ili hodati, ili gledati video u kojem ću nastojati shvatiti neke stvari koje radi Hatsumi sensei, ili ću čitati knjige o nečemu. Radit ću bilo što samo da se poboljšam.

JA: Zašto ste zatvorili svoj dojo?
BUD: Imao sam termin u kojem sam radio samo sa crnim pojasevima čak i godinu dana nakon što sam zatvorio svoj dojo samo kako bi imao nekoga s kim mogu trenirati. No, ako bi došao do njih i pitao ih na čemu oni žele raditi, oni jednostavno ne bi znali što da mi odgovore. Oni su čekali da im ja kažem što trebaju. nisu dolazili učiti već trenirati. Jedini način na koji sam ih mogao natjerati da nauče kako učiti je bio taj da ih prestanem podučavati. Neki su nastavili a neki su odustali. Jer, kada nije bilo nekoga da ih vodi po putu, jednostavno su odustali. Meni je to reklo da gubim vrijeme sa većinom. I to je bila dobra stvar. Tako bi te nakon srednje škole starci trebali izbaciti iz kuće zato da naučiš kako se brinuti za sebe i kako živjeti život a ne da čekaš mamu da ti kaže što i kako dalje. I za to sam jednostavno sve izbacio iz kuće. To sam morao napraviti zbog sebe. Jer sada se mogu brinuti i oko toga što ja trebam a ne što trebaju oni. I to je za mene bilo dobro. Ne znam da li je bilo i za njih, ali me to uopćene zanima. Jer, ako imaju volju da nastave rasti, onda i budu. No ukoliko nemaju, stati će. No to nije moj problem. Ja znam da stalno govorim da me ne zanima. To ne znači da mi nije stalo. Možda pogrešno odabirem riječi. Ali, ja odbijam preuzeti odgovornost za tvoj trening. Ne da meni nije stalo, ja bih volio da svi postanu bolji. To bi bilo super. Ali ja ne želim odgovornost za tuđe treninge.

Za kraj čovjek je rekao nešto vrlo zanimljivo. Rekao je da u stvari radi za novac. Tako jasno. Sve usluge danas su definirane novcem i zato i on to tako radi. Jedino što mu je bitno da vrlo precizno definira što će ljudi za taj novac dobiti. On tada nastoji dati sve od sebe da opravda to što ljudi od njega očekuju kako bi se mogao pogledati u ogledalo. Po njemu najvrjednija stvar na svijetu je vrijeme, jer je jedina stvar koja se nikad ne može nadoknaditi, i najveći kompliment koji čovjek može dobiti je kada ti netko odluči pokloniti svoje vrijeme.

Kraj.

P.S: Dakle netko je pitao što je to Malmstrom pričao o svojoj unuci na seminaru. Mala je bila neposlušna. Mama joj je govorila da se mora smirivati i brojala bi joj…1, 2, 3,…itd. I kad je ostala sama s Budom, Bud je skužio da je to stvar stava koji je mala razvila jer roditelji nisu bili dosljedni. I kad je rekao da nešto napravi mala nije slušala. Drugi put kad je rekao da nešto napravi, a nije napravila, mala je odmah dobila po guzici. Bez brojanja. I tako par puta. Vrlo malo joj je trebalo da shvati da Bud misli ozbiljno Bud11i da će mala dobit po guzici ako neće slušati. Kao što kažem, vrlo je brzo shvatila poantu i od tada tu metodu više ne koristi.“