BUGEI, BUJUTSU, BUDO 3. dio

Bugei3 naslov

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

 

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

Bugei3 sl1

  • Rečeno je da su tehnike koplja (Sojutsu) bile stvorene u periodu „Zaraćenih država“. Tijekom ovih vremena koplje je bilo korisno da bi se zarilo u otvor, oborilo ili posjeklo ratnika koji je bio zaštićen od strane oklopa. Imajte razumijevanja za ovo kada vidite sliku ratničke borbe sa “Osam tajnih mačeva kao jedan” (Happo biken ichinyo – što se odnosi na međusobnu zamjenjivost oružja) kako načini mača dolaze do izražaja po prvi put.

Postojale su mnoge škole koplja, te brojne vrste i dužine koplja. Postojali su oni koji su bili manji od 5 shaku-a, oni preko 2 ken-a, te oni iznad 1 Jo-a. Sva koplja su u osnovi kategorizirana kao ručna koplja (Te yari) i koplja sa dugim oštricama (Taishin yari). Držak koplja je bio napravljen od različitih vrsta drveta uključujući crveni i bijeli hrast, te od drveta japanske mušmule (šljive). Također, je postojalo koplje sa drškom napravljenim od strane raskoljenih i lakiranih bambusovih traka. Nadalje, također su postojala željezna koplja (Tetsu yari) napravljena saBugei3 sl2 željeznim dršcima, te tako zvana Kama yari (sa vrhom u obliku srpa), tro-vilasto koplje (Sanbon yari), cjevasto koplje (Kuda yari), koplje kuka (Kagi yari) i postojala su križno-oblikovana koplja (Jumonji yari). Koplja su kategorizirana putem svoga oblika i načina pričvršćivanja oštrice na dršci. Drugi tipovi uključuju jednostavna koplja (Su yari), šuplje koplje (Fukuro yari), srpasto-koplje (Kama yari), koplje sa jednom oštricom (Kikuchi yari), koplje sa srpom (Katakama yari) i koplje sa dugom oštricom (Taishin yari). Neizbježno, sjedinjenje srca, tijela i koplja rađa bezbroj božanskih tehnika i naslijeđe koplja je osvijetljeno (Sojutsu) što je postalo jezgra mnogih različitih škola koje su nastale.

Dužina Tachi-a u Tensho razdoblju (1573-92) „Zaraćenih država“ je bila od 2 shaku i 2 sun-a prema 2 shaku 3 ili 4 sun-a najdulje. Usput, to je variralo ovisno o vremenu i regiji s obzirom da je prosječna visina japanskog muškarca do ranog dijela Meiji razdoblja bila manja od 160 cm (5 shaku-a i 3 sun-a).Bugei3 sl3 Po Tai Heiki-u Tachi od Nawa Nagatoshi-a u Genko razdoblju (1331-33) je bio 4 shaku-a i 3 sun-a. Saji Magozaburo Tanba je nosio Tachi od 5 shaku i 3 sun-a. U doba cara Gomurakami-a Wada Masatomo-ov Tachi je bio 4 shaku i 5 sun-a i rečeno je da je Fujiwara no Yasunaga izvlačio Tachi od 4 shaku i 8 sun-a. Tsumaga Nagamune je nosio Tachi od 5 shaku i 3 sun-a. U doba bitke kod tjesnaca Fuefuki-a Yazu Kojiro je imao Tachi od 6 shaku i 3 sun-a. Akamatsu Ujinori je nosio Tachi od 5 shaku i 7 sun-a. Na primjer, za mač od Togashi Masachika se u pripovijetkama priča da je izgledao 9 shaku i 3 sun-a.

Ninja mač je imao oštricu dužine od 1 shaku i 6 do 7 sun-a. U Tokugawa razdoblju oštrice duže od 2 shaku-a su bile nazvane Katana. Do 1 shaku i 9 sun-a je bio nazvan O-wakizashi, do 1 shaku i 7 sun-a je bio Chu-wakizashi, a do 9 sun-a i 9 bu-a je bio Sho-wakizashi. Uchigatana-e koje se počela pojavljivati od Muromachi razdoblja su prvotno bile 1 shaku i 4 sun-a, ali su potkraj razdoblja išle od 1 shaku i 7 ili 8 sun-a prema duljini od 2 shaku-a.

Daito i Shoto, (par dugog i kratkog mača) gdje se ponekad dugi mač preuređivao u Naginata-u ili Yari ili su dugi i kratki mačevi korišteni zajedno kao par. Također, kratki mač je bio učinkovit kada se je koristio u ograničenim prostorima protiv višestrukih neprijatelja. Postoji izreka: “Kratki mač može biti korišten kao dugi mač i dugi mač kao kratki mač”.

Bugei3 sl4

Kada razmišljate o korištenju oružja odmah ste zarobljeni od strane njega. Važno je ne razmišljati o nošenju mača, ne rukovanju sa štapom nego koristiti oružje u raspoloživom vremenu. Bilo što može postati oružje. Pogledajte prednosti predmeta i nedostatke oružja ili oklopne zaštite, štićenja i konjaništva – bilo što, što je prirodno ili napravljeno može biti korišteno kao oružje. Mač, Naginata i Yari se mijenjaju u skladu sa vremenima. U tajnom svitku Shinkage ryu-a

Bugei3 sl5Tengusho Hiden no Maki su prikazani nazivi tehnika – Ransho, Kokyoku, Unsetsu i Denko koji prikazuju Samuraje kako koriste duge i kratke mačeve. Netko kome nedostaje znanja u Bufu-u nesumnjivo će se pozvati na slike dugog i kratkog mača korištenog u Miyamoto Nito Musashi ryu-u. Majstori kao Koizumi Isenokami bi vjerojatno ismijavali Bugeisha-u sa takvim ograničenim osjetilom. Oni su objašnjavali da u takvoj slici je najbitniji element prikaz posjedovanja Tachi-a u jednoj ruci i Yari-a, Naginata-e ili Nagamaki-a u drugoj objašnjavajući da je to bilo tajno značenje. Tako, slika Tengusho Hiden no Maki ima tajno značenje i ljudi koji ne poznaju razdoblje borbe sa Tachi-em može to nikada neće zaista razumjeti. Poanta je da Kodachi nije samo Kodachi Yoroidoshi (bodež), prednji dio koplja, oštrica Naginata-e i goloruka borba svi imaju istu ulogu i sve se koristi za istu svrhu i naizmjenično. Urgiram da vidite ovo kao borbenu scenu opisanu kao Koteki ryoda iz Juppo sessho-a.

Prakticiranje Bujutsu-a je bila Bugei3 sl6pojedinačna vještina, te prenošenje mudrosti i znanja koje su izmišljene u Ryu-ha je bilo ograničeno samo prema elitnim članovima ratničke klase. Škole su bile malobrojne i nisu imale formalne skupine, Dojo-e ili bilo kakva mjesta za publiku. Glavni razlog je da se određene tehnike bilo kojeg danog stila nisu normalno širile niti dijelile sa općom javnošću, već su, zapravo, dane samo elitnim kategorijama, te su čuvane da se koriste tijekom sukoba sa drugim ratnikom. Posebno skriveno znanje bilo koje određene škole ili Ryu-a je ostalo isključivo u rukama trenutnih majstora ili osnivača stila.

Širenje određenih stilova iz Bujutsu ryu-ha kroz zemlju započelo kada su majstori započeli putovanja preko Japana za testiranje protiv drugih. To je bio oblik procjene i potvrde praktičaru koji je primjenjivao svoje znanje protiv drugih da bi vidio valjanost stila i dokazao svoje shvaćanje preko fizičkog izražavanja. Bujutsu je uvijek zahtijevao dubinu i iskrenu privrženost svom vježbanju. Bugei3 sl7Tijekom ovog razdoblja, proći sa znanjem preživljavanja je bila vrlo ozbiljna odgovornost (obaveza), zato što je to otvaralo mogućnost da majstor bude prevaren i ubijen od strane svojih učenika. Odabiranje ispravnog, neposrednog učenika kako bi prenijeli glavne principe škole Ogi, Gokui je bila glavna namjera prakse vještine.

Bugei3 sl8Ogi predstavlja najbitnije principe i najviše tehnike, kao i tajni i suptilni način korištenja tijela i oružja. Gokui predstavlja filozofsku bit škole.

Bujutsu obuka je bila nedosljedna zato što nisu postojale nikakve specifične metoden sjedinjavanja prenošenog znanja škole i mudrosti. Učenici Bujutsu-a su pokušavali reproducirati tehnike borbe do potankosti koje su proizašle iz eksperimentiranja njihovih majstora. Ove tehnike su bile relativno jednostavne i usprkos tome snažne, zbog toga što je većina borbi bila učinjena dok se nosio oklop. S vremenom su majstori Bu­jutsu-a (svi članovi ratničke klase) poduzeli osobna istraživanja na najučinkovitijim tehnikama temeljenim na iskustvu stečenim kroz borbe. Usvajanje znanja i mudrosti iz Bujutsu škola je kulminiralo prijenosom tri dokumenta prema učeniku. To su Kiri-gami (pismena potvrda učeniku da je postigao majstorstvo ponajprije tijekom praktične razine obuke), Inka (potvrda kompletne licence za školu), Mokuroku (indeks koji sadržava imena i opis tehnika škole) ili Mokuroku (tehnički crteži). Sadržaji ovih dokumenata napisani od strane majstora su predstavljali filozofiju škole od njena stvaranja i smjernice koje trebaju biti slijeđene, kao i tehnički leksikon.

Očigledno je da je u mnoštvo slučajeva učenja i škola praksa Bujutsu-a išla zajedno sa duhovnim istraživanjem. Ovo istraživanje je pružalo fokus koji je dopuštao praktičaru nalaženje konačne tehničke razine svoje vještine. Većina škola su bile stvorene nakon sna ili vizije gdje je utemeljitelj  primio tehnike i duhovnu inicijaciju. Količina duhovnost je varirala u skladu sa stupnjem vještine i vjerovanjem praktičara. Kako je netko prekopavao dublje u proučavanju borilačkih vještina imao je povećanu potrebu da razumije namjere potencijalnih suparnika,Bugei3 sl9 za koje se tek može pretpostaviti da su učili sa istom predanošću. Nije iznenađujuće da je življenje na ovim rubovima “britvi” sa smrću otvorilo važnost duhovnom području. Ovo je bilo prevladavajuće u mnogim Bujutsu školama i ne može biti uzeto s rezervom.

Tehnike borbe su se koristile prije, tijekom i nakon Heian (782-1190) razdoblja i bile su direktni izražaj destruktivnog impulsa vještine rata.

 

(nastavlja se)

 

Usporedba starog japanskog mjernog sustava za dužinu sa metričkim sustavom

 

Jo = 3,3 m

Ken = 1,8 m

Shaku =30,3 cm

Sun =30,3 mm

Bu = 3,3 mm