BUGEI, BUJUTSU, BUDO 4. dio

Bugeinaslov4.dio

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

 

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

bugei4sl.1

Budo (način ili put “Do“, rat “Bu“) je teže objasniti zato što je značenje izraza dvojbeno čak i za japanske borilačke praktičare.

           Izraz je relativno nov i prvo je upotrjebljen na početku Meiji razdoblja (1868-1912) u atmosferi prevladavanja potrebe da se brani ugrožena japanska država. Budo u Meiji razdoblju je izvučen iz prakse ratničke koncepcije Bujutsu-a iz Edo razdoblja (1603-1863). Doista, tijekom Edo razdoblja Shogun Tokugawa je obiteljski utemeljio i stabilizirao, te kontrolirao gotovo cjelokupni Japan. Oni su nametnuli snažnu središnju vlast u zemlji i osigurali dugo razdoblje stalnog mira do ponovnog otvaranja zemlje prema stranom utjecaj u XIX. stoljeću.

Tijekom ovog dugog razdoblja mira ratnici su se postupno morali priviknuti na nova vremena i tražiti druge putove nabrušavanja bugei4sl.7i usavršavanja svojih borbenih tehnika. Ovo je radikalno promijenilo transmisiju znanja i mudrosti, a tako i načine učenja. Doista, prakticiranje koje se do tog vremena prenosilo samo prema elitnoj klasi popustilo je prema podučavanju masa.

Ovo otvaranje poduke borilačkih vještina prema svim društvenim klasama je bilo napravljeno osnivanjem službenih škola, javnim demon­stracijama, te formiranjem grupa sljedbenika i učenika. Jedna paralela se može uočiti je to da se sa povećanjem novih škola povećalo prenošenje dokumenata i crteža (svitaka i Densho-a koji su bile službeni dokumenti same škole) koji su postali poboljšani, a istraživanje pokazuje da je ovo pomoglo da se škole pomaknu prema specijalizaciji.

Putem vježbanja Do-a (način/put), koncept “Do” je došao i malo po malo se asocirao sa dubokim osjećajem dužnosti u svakom ratničkom majstoru. Ratnik koji je prihvatio ovaj kon­cept “Do-a“ je onda morao tražiti načine prema napretku u Bujutsu bez da uistinu ubije protivnika što je u suprotnosti sa ideologijom Bujutsu-a koji se sastojala od metoda ubijanja. Borilačke tehnike su se sve više poboljšale i koegzistirala sa duhovnošću.

Ove Budo vještine postupno su postale sve manje i manje smrtonosne i konačno su doprle do točku gdje nisu više uopće bile smrtonosne. Povećavajući svoju rafiniranost Budo tehnike su se razvile iskorištavajući slobodu kretanja koju je odjeća toga razdoblja nudila, te kako se način odijevanja promijenio tako je to učinio da se promjene Budo tehnike. Tako, malo po malo neke discipline Bujutsu-a (Ken­jutsu, Bojutsu, Jojutsu i slično) su dosegnule visok stupanj rafiniranosti, ali bez opasnosti od smrtnih posljedica.

bugei4sl.3

Profesor Kanno Kakumyo sa Tokijskog sveučilišta je u knjizi ‘Budo, The Martial Ways of Japan‘ izdanoj od strane organizacije Nippon Budokan iznio mišljenje o prijelazu iz Bushido-a u Budo. Njegov tekst glasi:

„Izraz ‘Bushido’ je stvoren od strane Bushi-a reflektiran na njihovom ‘načinu života’ kao profesionalnim ratnicima, a obuhvaća njihove vrijednosti i moralni nazor. Riječ je ušla u upotrebu približno na početku Tokugawa razdoblja (1600-1868). Prije ovoga koristile su se druge riječi za obilježavanje života ratnika, kao na primjer: ‘Tsuwamono-no-michi’ (način vojnika), ‘Yumiya-no-narai’ (običaji naklona i strijele), te ‘Kyiiba-no-michi’ (način naklona i konjaništva).

Izvorno Bushido je označavao načine na koje bi profesionalni ratnici trebali živjeti svoje živote u vrijeme halabuke. Od oko sredine mirnog razdoblja Tokugawa-e ratnički etos se počeo razvijati i u vladajućoj klasi došlo je do predstavljanja moralnog uvida. Ratnici koji su stajali na vrh društvene piramide su veoma bili pod utjecajem konfucijskih ideala koji su naglašavali važnost dužnosti i društvenog sklada. Iako je egzistirao i bio korišten od sedamnaestog stoljeća čudni Bushido, ratnički etos Tokugawa razdoblja je tipično bio naslovljen kao ‘Shido’ – način učenika kao gospodina.

Tek u post Meiji razdoblju (1868-1912) riječ Bushido je ušla u narodnu upotrebu i to objašnjenje je bilo pod utjecajem znamenitog dijela ‘Bushido, the Soul of Japan‘ od Nitobe Inazo-a kao čuvenoj raspravi o Bushido-u kao duši japana. Knjiga ‘An Exposition of Japanese Thought’ izvorno napisana u Engleskoj 1900. godine i u toj knjizi su radije bili više naznačeni osnovni konfucijski Shido ideali nego li borbeno iznijansiran Bushido.

bugei4sl.4

Tijekom Tokugawa razdoblja, izraz ‘Budo’ je bio korišten na isti način kao Bushido ili Shido i predstavljao je običaje i stil života ratnika. Izrazi koji predstavljaju borilačke vještine su ‘Bugei’ i ‘Hyoho’, dok se Budo i Bushido odnosio na način života ratnika.

Najvažniji atribut ratničkog izlaganja prema životnim konfliktima je bio “autonomija”. Bushi su se uzdigli iz okolnosti nestabilnosti. Oni se nisu pribjegavali osloniti na druge ljude da bi zaštitili svoje posjede i obitelji, te su trebali biti nezavisni i sposobni za očuvanje vlastitih interesa. Ova ideja neovisnosti položaja je u samom temelju kulture Bushi-a i bila je izvor njihovog ponosa i čast. Njihova autonomija se održavala zahvaljujući njihovoj osobnoj snazi i borbenim vještinama, a uključivala je stupanj povjerenja u pobjedu u bilo kojoj konfrontaciji putem vlastitih sredstava.

Ratnici su trebali moći djelovati u bilo kojoj situaciji bez da se moraju oslanjati na druge. Oni su posjedovali borbena umijeća kao i sposobnosti vođenja i upravljanja svojim posjedima. Također, su djelovali kao branitelji ili policajci za niže klase koji su pripadali njihovim posjedima. Idealno, Bushi su bili spretni u diplomaciji sa drugim ratničkim grupama, bili su odgajatelji vlastitoj djeci i bili su sposobni aranžirati se za nužne zadaće koje bi osigurale opstanak i blagostanje za obiteljsku crtu.

Zanimanje ratnika je bio rat. Tipično, srednjovjekovna bitka bi započela izvan sigurnosti svojih linija frontalnim sučeljavanjem ili pak, sa strane. Rječiti ratnik sa svake strane bi istupio naprijed obrazlažući svoje razloge dok bi istovremeno kritizirao motive protivne strane. ‘Uvodni’ rat riječima bi zatim ‘eskalirao’ bugei4sl.5i naposljetku kulminirao izbacivanjem strijela ili opaljivanjem mušketa. Nakon početnih salvi projektilnih oružja slijedile su vrste ljudi sa dužim oružjem (koplja) koji bi prodirali jedni u druge i upuštali se u blisku borbu i nakon čega su slijedili sukobi sa oružjima sa oštricom ili hrvanjem. Dakle, od ratnika se očekivalo da bude vješt u svim formama borbe i proučavanje borilačkih vještina su bile glavna briga u njihovom životu.

Borilačke vještine kao na primjer Kenjutsu i Jujutsu su bili učeni u kombiniranim borilačkim školama nazvanim ‘Ryuha’. S vremenom, sve obuhvatne Ryuha-e su postale tehnički pročišćene i specijalizirane za određena oružja što je prouzročilo preobilje grana škole. Vježbanje u borilačkim vještinama nije se samo usredotočilo na razvijanje tehničkih vještina već je također bilo viđeno kao ‘Put’ za oplemenjivanje karaktera ratnika. U ovom smislu, borilačke vještine su bile integralni dio etičkog koda ratnika ili Bushido-a.

Do‘ u modernom Budo-u ukazuje na ‘način života’. Naime, isto kao i visoki ideali predstavljeni od strane istog sufiksa u Bushido-u. Ratnik se nije htio vidjeti kao neučinkovit ili inferioran. Bugei je bilo vozilo pomoću kojega je Bushi učio istaknuti i demonstrirati svoje osobne kvalitete. Moderne borilačke vještine nastavljaju naglasak na osobnom razvoju temeljenom na ovoj tradiciji.

Najbitniji uzor Bushido-a može biti jasno sumiran kao ‘nezavisnost’ i ‘samo-uvažavanje’. Ovo uključuje uzajamno poštovanje za druge koji također traže istu neovisnost. Bushi ‘nezavisnost’ doživljava kao sposobnost odlučivanja o vlastitoj sudbini. Ovo nije bio ograničeno po pitanju politike ili diplomacije i on se nije klonio  svakodnevnih svjetovnih poslova, kao na primjer, pranje ili briga za opremu. Ranije moderne rasprave tumače bugei4sl.6Bushido u izrazito praktičnim izrazima. Na primjer, pronalazili su se detalji u odlomcima gdje su se Bushi-e preklinjali da drže medicinsku opremu pri ruci, a čak, također, da se za uzgoj najboljeg drveta u vrtu treba omogućiti briga u vrijeme rata.

Također, nezavisnost ima značenje ‘discipline i ‘samokontrole’ i u osnovi se odnosi na poduzimanje odgovornosti za vlastite akcije. Bushi je osjećao žestoki osjećaj srama kada bi njegovi nedostaci došli do izražaja ili kada bi bio kažnjen za bilo koji prekršaj protokola. Takav sram je bio razmotren kao uvreda prema njegovoj nezavisnosti i Bushi ratnik bi žurno priznao svoje pogreške, čak i ako bi to značilo uzimanje vlastitog života. Čin ritualnog samoubojstva znan kao Seppuku je bio razmotren kao način ustrajanja na individualnoj časti. Iz tog razloga, imperativ je bio da ratnik može kontrolirati vlastite akcije i prepoznati bilo koje prekršaje bez da mu drugi zamjere. Naravno, samoubojstvo se više ne odobrava u modernom društvu, ali ideja poduzimanja odgovornosti za vlastite akcije su vitalan aspekt Budo-a danas.

bugei4sl.7Drugi vitalni element Bushido-a je bio poštivanje drugih. Putem neophodnosti, profesionalni ratnici su bili uvijek svjesni svojih protivnika ili potencijalnih neprijatelja. Kao i svaki Bushi laštili bi svoje borbene vještine, a također su bili zagrijani za svjesnost da su i oni drugi činili isto. Ti koji bi umanjivali druge ratnike su vjerojatno bili nadmašivani, a sličan čin je bio razmotren kao ozbiljan čin lakomislenosti koji pokazuje jasnu nerafiniranost.

U Koyo Gunkan-u poznatom ranom tekstu o Bushido-u izjavljeno je da, ‘je slaba kuća ratnika koji umanjuje svoje neprijatelje’. Znameniti ratnik nikada ne uzima druge zdravo za gotovo i poštuje svog neprijatelja pod pretpostavkom da je i on također krajnje oprezan na način ratnika. Neprijatelj nikada ne može biti omalovažavan.

Uzajamno poštovanje je bila pokretačka sila za ratnike u postizanju izvrsnost, a ti koji nisu držali do nikakvog poštivanja prijatelja ili neprijatelja su viđeni kao da oskudijevaju u vještini i kultivaciji. Koncepcija uzajamnog poštovanja i uvažavanja ili ‘Rei’ je bila važan aspekt kulture Bushi-a i također je ostala integralni dio modernog Budo-a.

Samo imati borilačke sposobnosti nije činilo Bushi-a velikim. Bez obzira koliko je Bushi bio vješt u borilačkim vještinama on bi u borbi bio sasvim bez koristi ako je imao slab intelekt. Zaista, biti snažan je bilo ne samo pitanje fizičke snage već također mentalne snage. Kroz stravu rata Bushi su mogli otkriti mnoge različite vrste snage gdje su neke bile opipljive, a neke nisu. Putem prilijeganja prema idealima kodificiranim kao Bushido oni su nastojali razviti svoje osobne atribute i živjeti život sa smislom i vrlinama.

Bushido moral časnog i čestitog življenja je bio proizvod uvažavanja ljepote života otkrivenog kroz iskustava smrtne borbe. Duh nezavisnosti, osnova u Bushido-u je svojstveno obilježje u modernim borilačkim vještinama. Kroz proučavanja Budo-a pojedinac može razvijati njegovo ili njezino osjetilo dostojanstva i istovremeno učiti poštivanje drugih. Iako pitanje života i smrti nije predmet modernih praktičara borilačkih vještina kako je to bilo za Bushi-a uvažavanje, poštivanje i ljubav za život ostaje kao vidljiv trag duha Bushido-a“.

(nastavlja se)

JAPANSKI KALENDAR

JapanskiKalendarnaslov

U Japanu se od 1873. godine koristi gregorijanski kalendar sa japanskim imenima za mjesece. Prije 1873. godine je korišten tzv. luniosolarni kalendar koji je bio prilagođena verzija kineskog kalendara.

Od usvajanja gregorijanskog kalendara, u Japanu su korištena tri različita sustava za brojenje godina:

  • Zapadna oznaka Anno Domini ili Nova era (西暦 Seireki)
  • Naziv japanske ere (年号 Neng) se temelji na vladavini aktualnog cara. Tako npr. 2013 godina ima naziv Heisei 25.
  • Carska godina (皇纪 Koki) se temelji na mitu osnivanja japana od cara Jimmu-a 660. godine prije naše ere.

Od ova tri načina, prva dva su još uvijek u uporabi. Carski kalendar je korišten od 1873. do kraja Drugog svjetskog rata.

Moderna japanska imena mjeseci u doslovnom prijevodu znače “prvi mjesec”, “drugi mjesec” itd. Odgovarajući broj se kombiniran sa sufiksom-GATSU što znači (“mjesec”). Pored ovoga, svaki mjesec ima tradicionalno ime koji se mogu još uvijek koristiti u nekim područjima kao što su npr. poezija ili u TV emisijama i filmovima koji se tiču Edo razdoblja ili ranije.

Moderni nazivi za mjesece

        Tradicionalni nazivi za mjesece
  • Siječanj -一月(ichigatsu)
  • Veljača -二月(nigatsu)
  •  Ožujak -三月(sangatsu)
  • Travanj -四月(shigatsu)
  • Svibanj -五月(gogatsu)
  • Lipanj -六月(rokugatsu)
  • Srpanj -七月(shichigatsu)
  • Kolovoz -八月(hachigatsu)
  • Rujan -九月(kugatsu)
  • Listopad -十月(jūgatsu)
  • Studeni -十一月(jūichigatsu)
  • Prosinac -十二月(jūnigatsu)

 

  • Siječanj -睦月 (mutsuki)
  • Veljača -如月ili衣更着 (kisaragi ili kinusaragi)
  • Ožujak -弥生 (yayo)
  • Travanj -卯月 (uzuki)
  • Svibanj -皋月ili早月ili五月 (satsuki)
  • Lipanj -水无月 (minatsuki ili minazuki)
  • Srpanj -文月 (fumizuki)
  • Kolovoz -叶月 (házuki)
  • Rujan -长月 (nagatsuka)
  • Listopad -神无月 (kaminazuki ili kannazuki)
  • Studeni -霜月 (shimotsuki)
  • Prosinac -师走 (shiwasu)

Također, se u japanu koristi tjedan sa sedam dana sukladno sa zapadnim kalendarom. Imena dana potječu od pet vidljivih planeta koje su prethodno nazvane po Pet kineskih elemenata (drvo, vatra, zemlja, metal, voda), dok preostala dva imena potječu od Mjeseca i Sunca (jin/jang ili in/yo).

日曜日日曜日 nichiyōbi Sunce Nedjelja
月曜日月曜日 getsuyōbi Mjesec Ponedjeljak
火曜日火曜日 kayōbi Vatra (Mars) Utorak
水曜日水曜日 suiyōbi Voda (Merkur) Srijeda
木曜日木曜日 mokuyōbi Drvo (Jupiter) Četvrtak
金曜日金曜日  kin’yōbi Metal (Venera) Petak
土曜日土曜日 doyōbi Zemlja (Saturn) Subota

U Japanu se mjesec približno dijeli u tri 10-dnevna razdoblja (dekade). Svaka se zove jun 旬.  Prva je jōjun 上旬, druga chūjun 中旬, a zadnja gejun 下旬. Oni se često koriste da se označi približno vrijeme, npr: “temperature su tipične za jōjun travnja”.

Zatim, svaki dan u mjesecu ima bez nekog pravila formirano ime:

1 一日一日 tsuitachi (ichijitsu) 17 十七日十七日 jūshichinichi
2 二日二日 futsuka 18 十八日十八日 jūhachinichi
3 三日三日 mikka 19 十九日十九日 jūkunichi
4 四日四日 yokka 20 二十日二十日 hatsuka (nijūnichi )
5 五日五日 itsuka/itsuki 21 二十一日二十一日 nijūichinichi
6 六日六日 muika 22 二十二日二十二日 nijūninichi
7 七日七日 nanoka 23 二十三日二十三日 nijūsannichi
8 八日八日 yōka 24 二十四日二十四日 nijūyokka
9 九日九日 kokonoka  25 二十五日二十五日 nijūgonichi
10 十日十日 tōka 26 二十六日二十六日 nijūrokunichi
11 十一日十一日 jūichinichi 27 二十七日二十七日 nijūshichinichi
12 十二日十二日 jūninichi 28 二十八日二十八日 nijūhachinichi
13 十三日十三日 jūsannichi 29 二十九日二十九日 nijūkunichi
14 十四日十四日 jūyokka 30 三十日三十日 sanjūnichi
15 十五日十五日 jūgonichi 31 三十一日三十一日 sanjūichinichi
16 十六日十六日 jūrokunichi

U tradicionalnom kalendaru zadnji dani mjeseca se nazivaju 晦日 misoka, međutim danas je češći naziv nichi. Posljednji dan godine 大晦日 omisoka (“veliki zadnji dan”) je još u uporabi.

Proljeće i jesen 2. dio

ProljećeJesennaslov

ProljećeJesensl.1

Proljeće i jesen Ly Bu Vea spada u klasično djelo kineske konfucijanske i taoističke tradicije razmišljanja. U narednim člancima Cronippon ninjutsu dojo će iznijeti po jedan ulomak iz ovoga dijela o «slobodnom i sređenom duhu»

PRVI ZIMSKI MJESEC / MONG DUNG

slovoUprvom zimskom mjesecu Sunce se nalazi u znaku Ve (Rep-Škorpion). Za večernjeg sumraka kulminira zviježđe Ve (Ponor-u predjelu Pegaza). U vrijeme jutarnjeg sumraka kulminiraju Sedam Zvi­jezda (glava Vodene zmije na južnom nebu). Njegovi dani jesu Jen i Gui (u desetičnom ciklusu ovi znakovi imaju značenje Vode). Njegov božanski vladar je Džuan Hy (po legendi je pomoću sile Vode vladao svijetom). Njegov duh zaštitnik je Hyan Ming (Tamni Noćni – poštuje se kao duh zaštitnik sumraka i Vode). Nota mu je Jy. Njegov tonski slog je Jing Džung (ženski tonalitet koji odgovara sakupljanju i čuvanju za zimu). Broj mu je šest (Voda je prvi od 6 elemenata). Okus mu je slan. Miris mu je na pokvareno. Žrtve se prinose duhu cesta (duhovi zdenaca). Među žrtvenim prinosima na prvom se mjestu nalaze bubrezi.

Voda se počinje pokrivati ledom, a zemlja se po­činje zamrzavati (30 dana poslije jesenjeg ekvinocija se spušta mraz, a 15 dana poslije toga nastupa zima).

Nebeski sin boravi u tamnoj dvorani, u lijevoj odaji (tamna dvorana je sjeverno krilo Ming Tanga, a lijeva odaja je zapadna). Vozi se na crnim kolima, u koja su upregnuti željeznosivi konji. Ističu se crne zastave, odijevamo se u crnu odjeću i nosimo crni nefrit. Jedemo proso sa svinjskim mesom (svinja je među domaćim životinjama također pridana Vodi). Posude su velike i duboke.

U tom mjesecu nastupa zima. Tri dana prije na­stupa zime veliki astrolog javlja nebeskom sinu i ka­že: „Tog i tog dana nastupa zima. Djelujuća sila se zasniva na Vodi“. Nebeski sin tada posti. Na dan na­stupa zime nebeski sin odlazi osobno na čelu trojice visokih dostojanstvenika, devetorice visokih savjetnika i savjetnika na sjeverni pašnjak da bi doveo zimu. Poslije povratka kući nagrađuje usluge preminulih, posvećujući pažnju njihovim udovicama i siročadi.

U tom mjesecu majstor velikog proročišta dobiva zapovijest da se uz molitvu raspita u kornjaču i stab­ljike hajdučke trave, te da ispita izreke proročišta u pogledu dobra ili zla(tri vrste Džau proročanstva, tri knjige promjena, a proročanstva se razlikuju u tome što se u Džau dobivaju pomoću kornjače, a na Gau pomoću hajdučke trave-achillea za koju je kao knjiga tekstova određena I Ging ili Knjiga promjena). Na taj će način biti otkriveni laskavci i narušitelji reda i zatim kažnjeni. Ništa ne može ostati sakriveno.

U tom se mjesecu nebeski sin počinje odijevati u krzno.

Činovnici dobivaju slijedeću zapovijest: sila neba se penje gore, sila Zemlje se spušta dolje. Nebo i Zemlja nisu spojeni, zatvoreni su i čine zimu.

Svi činovnici dobivaju zapovijest da pažljivo po­kriju podrume sa zalihama. Ministar nastave dobiva zapovijest da putuje naokolo i da se pobrine da na svim sabirnim mjestima i spremištima ništa ne ostane nespremljeno.

Popravljaju se unutrašnje i vanjske zidine grada. Valja dovesti u red kračune i brave i pobrinuti se za ključeve i zasune. Javne pečate valja zaključati. Valja se pobrinuti za granice, dovesti u red obrambene ure­đaje, postaviti straže na prijelazima i mostovima i zatvoriti sporedne ceste i pješačke staze. Valja srediti pravila o sahranama i vremenu tugovanja. Valja od­rediti različite vrste odjeće i debljine ljesova i sarko­faga. Valja se pobrinuti za visinu grobnih humaka, time što ćemo njihovu visinu i opremljenost odrediti u skladu s položajem stanovništva.

U tom mjesecu nadglednik javnih radova dobiva zapovijest da preda popis izvršenih radova i postavi žrtvene posude u skladu s njihovom veličinom i sadr­žajem. Valja se pobrinuti da nitko ne proizvodi pre­velike ili pretjerane naprave koje bi mogle zbuniti duh gornjih. Svi radovi moraju biti najbolje kakvoće. U naprave moraju biti urezana imena proizvođača da bi se moglo ispitati njihovu čestitost. Ukoliko koji obrtnik načini nešto što ne odgovara svrsi, valja ga pod svaku cijenu kazniti da bi se učinio kraj njegovim prijevarama.

U tom je mjesecu velika pijanka s prinosima u mesu. Nebeski sin moli nebeske pretke za uspjeh u idućoj godini (prinose se žrtve i moli se  blagoslov za iduću godinu za nebo, zemlju i 4 godišnja doba jer nebo stvara stvari, zemlja ih nosi, proljeće pokreće, ljeto donosi rast, jesen zrelost, a zima skuplja).

Valja zaklati mnoge žrtvene životinje i žrtvovati ih bogovima carskog zemaljskog oltara i duhovima za­štitnicima gradskih i seoskih vrata. Žrtvuje se premi­nulim precima i petorma kućnim bogovima (prvi duh je Gou Mang i zaštitnik je Drva, drugi je Džou Jung i zaštitnik je Vatre, treći je Hou Tu i zaštitnik je Zemlje, četvrti je Jou Šou i zaštitnik je Metala i peti je Hyan Ming i zaštitnik je Vode). Seljacima valja prirediti svečanost priznanja koja će im donijeti mir i osvježenje.

Nebeski sin nalaže zapovjednicima da podučavaju u vještinama ratovanja, da prirede vježbe u gađanju lukom i upravljanju kolima i da održe rvačke borbe.

U tom mjesecu vodni činovnici i majstor ribe dobivaju zapovijest da podignu davanja na vode, izvo­re, ribnjake i jezera. Pri tome si ne smiju dopustiti nikakva presizanja prema masama naroda, zbog kojih bi nebeski sin postao omrznut u svojih podanika. Tko skrivi nešto slična, mora biti bezobzirno kažnjen.

Kad bismo u prvom zimskom mjesecu slijedili običaje koji vrijede za proljeće, led ne bi sasvim za­tvorio površinu vode, sila Zemlje bi se raspršila, a mnogi bi u narodu ostali bez domovine. Kad bismo slijedili običaje koji vrijede za jesen, u zemlji bi se često podizali žestoki vjetrovi. Zimi ne bi bilo hladno, a životinje koje zimi spavaju bi ponovno izišle. Kad bismo slijedili običaje koji vrijede za jesen, snijeg i mraz ne bi pali, neprestano bi dolazilo do malih rat­nih napada, a susjedne bi države opljačkale i smanjile zemlju.

 

OGRANIČAVANJE POGREBNIH OBIČAJA / DZIE SANG

Temeljito poznavanje života je najvažniji zadatak mu­droga. Temeljito poznavanje smrti je posljednji konac mudrosti. Poznavanje života znači ne vrijeđanjem ži­vota njegovati život. Poznavanje smrti znači ne vrijeđanjem mrtvih ostaviti mrtve da počivaju u miru. Te dvije stvari može posve shvatiti samo mudri. Sve što živi između neba i zemlje, sigurno je podložno smrti, i to se ne može izbjeći. Vjerni sin poštuje svoje rodite­lje, ProljećeJesensl.2dobri roditelji vole svoju djecu kao vlastitu krv i meso. To leži u prirodi. Prelazi granice ljudske prirode da one koje poštujemo i volimo poslije njihove smrti naprosto bacimo u prvi jarak. Zbog toga postoji dužnost sahranjivanja mrtvih. Sahraniti znači smjestiti na sigurno mjesto. To je nešto što roditelji koji vole i vjerna djeca smatraju važnim. Oni koji to ne smatraju važnim, razmišljaju o tome sa stanovišta živućega čovjeka.

Želimo li se sa stanovišta živoga čovjeka pobri­nuti za mrtve, najbolje što možemo za njih učiniti jest da ih ne smetamo u njihovu miru, da ih ne iskopavamo ponovno. Da oni ne budu smetani u njihovu miru i po­novno iskopani, postići ćemo najbolje tako da s njima ne sahranjujemo nikakve poželjne predmete. Tako ćemo najbolje zatvoriti njihov grob.

U staro se doba mrtve pokapalo djelomice u širo­kim ravnicama, djelomice duboko u planini, i oni su tako imali svoj mir. No time nije rečeno da bi im u grobove stavljali bisere, drago kamenje i sve moguće dragocjenosti. Prilikom sahrane se moramo pobrinuti za sigurno počivalište. Sahranimo li mrtve preplitko, iskopat će ih lisice, sahranimo li ih preduboko, ležat će u podzemnoj vodi. Zbog toga se prilikom sahrane moramo pobrinuti da se grobovi nalaze na visokim brežuljcima da bismo istodobno izbjegli oštećenje od lisica i mokrinu podzemnih voda. To je sasvim lijepo i dobro. Međutim, zaboravimo li opasnosti koje mrtvi­ma prijete od prostih ljudi, oskvrnitelja grobova i u vrijeme nemira, nismo li tek onda u zabludi? To je kao kad slijepi pjevač želi izbjeći stup, no izbjegavajući ga žestoko naleti na čavao. Uznemiravanja što mrtvima prijete od lisica, podzemnih voda, prostih ljudi, razbojnika i ustanika jesu najveći čavli te vrste. Umiju li ih izbjeći roditelji koji vole i vjerni sinovi, pronašli su pravi način sahrane.

Lijes i sarkofag valja načiniti dobro, tako da štite od rovaca, mrava, zmija i crva. Međutim, ukoliko da­nas naopaki vladari propaloga roda nastoje pridati sahrani što više sjaja, onda u svom srcu nisu zabrinuti za mrtve, već se oni, živući, nastoje istaći jedni pred drugima i međusobno se nadmašiti. Raskošnost i ra­sipnost ovdje se smatra čašću, štedljivost i skromnost sramotom. Pri tome im nije stalo do mira mrtvih. A brinuti jedino za hvalu i prijekore živućih, nije mo­ralno uvjerenje roditelja koji vole i vjernih sinova. Ukoliko je otac i mrtav, ProljećeJesensl.3vjerni će ga sin neumorno po­štovati . Ukoliko je sin i mrtav, dobri će ga roditelji neprestano voljeti. Međutim, sahranimo li voljene i poštovane ljude tako da im dajemo sa sobom ono za čime živi ljudi ponajviše žude, kako će onda biti mo­guće da oni ostanu u miru? Ljudima je toliko stalo do dobiti da bi se u nastojanju za dobiti izložili kiši stre­lica, zaletjeti se na gole mačeve, prolili svoju krv i dali svoju iznutricu. Sirovi, neobrazovani divljaci teže za dobiti čak i na štetu svojih srodnika, braće i naj­bližih prijatelja. Takva opasnost, takva sramota sada ne postoji. Ali, strast za dobiti je još veća, jer blagodati kola, jela i mesa dobro dolaze čak i sinovima i unucima. Zbog toga je čak ni mudri vladar ne može spriječiti, ponajmanje u vrijeme zbrke. Što je veća država, što je bogatija obitelj, sahrana je raskošnija. Mrtvome stavljaju bisere u usta, pokrivaju ga nefritom kao ljuskom. Umjetnički predmeti, blaga, zvona, tronošci, ćupovi i zrcala, kola, konji, odjeća, pokrivači. Koplja i mačevi uopće se ne mogu nabrojiti. S njima se sahranjuje sve što je potrebno za život. Grade se sjajne grobnice s ljesovima i sarkofazima, od kojih je jedan uvijek okružen drugim, a sve se okružuje nago­milanim kamenjem i nagomilanim ugljenom (umjesto ugljena vapno jer je ono štitilo od vlage, kao i od prodiranja korijenja stabala).

Dočuju li oskvrnitelji grobova za takve stvari, sa­općiti će ih jedan drugome, i neće ih moći zaustaviti ni vlada koja će im zaprijetiti najstrožim kaznama.

Osim toga, što je čovjek dulje mrtav, to su mu dalji oni koji su preostali iza njega. Što su dalje preostali od mrtvoga to su nemarniji u čuvanju groba Međutim, ukoliko čuvanje postaje sve nemarnije, a s preminulim  sahranjeni  predmeti su još  uvijek  isti, položaj sahranjenoga neće zbog toga biti ništa sigur­niji.

Sahrane se prema svjetovnom običaju obavljaju tako da se lijes vozi na velikim pogrebnim kolima, a odmah iza njega slijede sve moguće zastave i znakovi časti, baldahini i žalobne lepeze okružuju lijes, za­jedno s njim se sahranjuju biseri i drago kamenje, a krase ga sjajne ukrašene tkanine sviju vrsta. Za užeta lijesa zdesna i slijeva povlače deseci tisuća ljudi koji ga prate. Tako se svijetu pruža prizor koji je zacijelo lijep i sjajan. No na taj se način ipak ne možemo po­brinuti za mrtve. Istinskoj brizi za mrtve neće izmicati ni oni ljudi u najsiromašnijoj državi koji ponajviše oskudijevaju, ukoliko su doista dobri roditelji i vjer­ni sinovi.

KAKO VALJA SAHRANITI MRTVE NA VJEČNI POČINAK / AN SI

Dan-danas grobove podižemo visoko poput brda i na njima sadimo raslinje gusto poput šume. Na njima po­dižemo vrata i dvorišta i hramove i palače i stubišta i stube kao u gradovima i dvorcima. Želimo li na taj način svijetu pokazati svoje bogatstvo, onda je to po­sve u redu. Međutim, želimo li se na taj način pobrinuti za mrtve, na taj način nećemo postići cilj. Deset tisuća godina za smrt je poput trenutka. Život čovjeka traje najviše šezdeset godina. Želimo li se sa stanovišta tih sto ili šezdeset godina pobrinuti za vječnost, zasi­gurno nećemo pronaći prave mjere. Za mrtve se mora­mo pobrinuti sa stanovišta vječnosti i tek ćemo u tom slučaju pogoditi što valja.

Kad bi, na primjer, koji čovjek stavio na svoj grob kamenu ploču sa slijedećim napisom: »Predmeti što se ovdje nalaze mahom su biseri, drago kamenje, umjetnički predmeti, blaga i dragocjenosti bez broja, i savjetujem vam da ih iskopate i tko ih iskopa, ProljećeJesensl.4bit će zasigurno vrlo bogat, tako da će njegova obitelj još pokoljenjima moći voziti kola i imati dovoljno mesa za jelo. Ljudi bi se zacijelo nasmijali tome, smatrajući to kakvom velikom ludošću. Međutim, otmjene sahra­ne današnjih dana se u osnovi svode na isto. Od po­četka pa do danas nije još postojala država koje ne bi nestalo. A činjenica što svaka država jednom doživi svoj kraj, znači da će svaki grob jednom biti iskopani (misli se na grobove vladajuće dinastije koji su često bili opljačkani ukoliko je došlo do nasilne smjene dinastije). Na vlastite smo oči vidjeli kako su propale države Ci, Ging i Jen. Države Sung i Džung San više ne postoje, države Džou, Ve i Han su propale. Svi su ti vladari izgubili svoje naslijeđene države. Vratimo li se dalje unatrag, propale države više nećemo moći izbrojiti. Zbog toga će svi veliki grobovi jednom, prije ili kasni­je, biti iskopani, a ljudi se ipak uvijek natječu u podi­zanju novih. Nije li to žalosno?

Ljude, koje njihovi knezovi smatraju lošim poda­nicima, koje njihovi očevi smatraju nezahvalnim sino­vima, koje njihova braća smatraju buntovnom braćom, isključit će iz društva čak i najsiromašnije seosko stanovništvo. Zaziru od napora ratarstva i vrtlarstva, ne žele raditi za druge, a ipak žele uživati u lijepoj odjeći i obilnoj hrani. Kada im ponestane njihove dosjetljivosti i mudrosti a da ipak nisu ništa postigli, okupljaju družinu prepredenih momaka s kojima prepadaju i pljačkaju ljude po pustim planinama, napu­štenim ravnicama i gustim šumama. Pronađu li koje glasovito groblje, koji veliki grob, koje mjesto raskoš­ne sahrane, potražit će možda neku kolibu u blizini, u kojoj će moći udobno stanovati da bi kradom isko­pali grob. Obdan-obnoć će neprestano raditi, i zacijelo će naposljetku pronaći nešto što će im poslužiti kao dobit i što će podijeliti među sobom.

Volimo li koga i cijenimo, pa dopustimo ProljećeJesensl.5da ga prepadnu kradljivci i razbojnici i ustanici, nanijet ćemo mu sramotu. Ta je misao nešto što je od najveće važno­sti za ponizne sinove, dobre očeve i iskrene prijatelje.

Jau je bio sahranjen u Gu Linu i tamošnja je šuma iskorištena kao lug na grobu. Čun je bio sahranjen u Giju, a da nitko nije prekinuo trgovce u njihovom poslovanju. Jy je bio sahranjen na brdu Kuai Gi, a da nitko nije smetao ljude u njihovim poslovima. Tako su nekadašnji kraljevi sahranjivali svoje mrtve jednostav­no i štedljivo. Nije da bi zazirali od izdataka ili se pribojavali truda, već su brinuli za mrtve. Ono što su kraljevi starog doba htjeli spriječiti, bilo je oskvr­nuće mrtvih. Bude li otvoren neki grob, mrtvi će za­sigurno biti obeščašćeni. Jednostavni grob nitko neće otvoriti. Zbog toga je kraljevima starog doba bilo do toga da sahrana bude naprosto u skladu s mjestom i okolnostima. A što znači u skladu s mjestom i okol­nostima? To znači da se prilikom sahrane u pošu­mljenoj planini valja prilagoditi prilikama pošumljene planine, da se prilikom sahrane u nizini valja upravljati prilikama nizine. Zacijelo postoje mnogi ljudi ko­ji osjećaju ljubav spram svojih mrtvih, no malo ih je koji umiju voljeti svoje mrtve na valjan način. Zbog toga se dogodilo da je istočni lug s grobljem oplja­čkan još prije propasti države Sung, da je još prije propasti države Ci opljačkan grob vojvode Džuanga. Događaju li se takve stvari dok u zemlji vlada mir i spokoj, što li će se tek dogoditi stoljećima kasnije kada država više neće ProljećeJesensl.6postojati? Zbog toga se poniznim sinovima, dobrim očevima, vjernim činovnicima i is­krenim prijateljima nameće dužnost da pomnjivo ispi­taju te stvari. No znači li to da one koje volimo, na­protiv, dovodimo u opasnost? U Knjizi pjesama stoji. Tigra se ne smije napasti golom šakom, rijeku se ne smije prijeći bez broda. Razumijemo li sada jedno, a ne odgovarajuće drugo, onda to znači da se ne mogu iz­vući valjani zaključci.

U Luu se održavala pogrebna svečanost u kući obitelji Gi. Majstor Kung pođe onamo da bi izrazio sućut. Uđe i okrene se ulijevo, kako se priliči gostima. Gospodar kuće tada položi u lijes skupocjeni nefrit. Majstor Kung nato žustro prođe dvorištem, skoči uza stube i reče: „Stavimo li pokraj mrtvog skupocjeni nefrit, onda je to upravo tako kao kad bismo osta­vili njegove kosti da pobijele na ravnom polju“. Pro­ći poprijeko dvorištem i skočiti uza stube protivi se dobrim običajima. No majstor Kung je to ipak uči­nio da bi gospodara kuće očuvao od grube greške.

RAZLIČITA VRIJEDNOST / I BAU

Ljudi staroga doba nisu bili bez blaga, no njihova su se blaga razlikovala od današnjih. Sun Šu Au je bio bolestan. Pred smrt opomene sina i reče: „Kralj me je često htio nagraditi posjedom, ali nisam prihvatio. Umrem li sada, kralj će nagraditi tebe, ali nipošto ne­moj prihvatiti bogato područje. Između Čua i Jyoa nalazi se Brdo usnulih. Zemlja nije bogata, a njezin je naziv ljudima vrlo neprijatan. Ljudi iz Čua se boje sablasti, a ljudi iz Jyoa vjeruju u znakove. Zbog toga se upravo to mjesto može trajno zadržati u posjedu“.

Pošto je Sun Šu Au umro, kralj doista htjede nagraditi lijepim posjedom njegova sina, no sin to odbije i zamoli za Brdo usnulih. Zbog toga taj rod ni do današnjeg dana nije izgubio taj posjed. Mudrost Sun Šu Aua se sastojala u tome što istinsku dobit nije vidio u izvanjskoj dobiti, već je znao kako ono, od čega drugi zaziru, može kome poslužiti čak i na radost. Po tome se poznavatelj istine razlikuje od ovozemaljskih ljudi.

ProljećeJesensl.7Vu Jyn je pobjegao iz zemlje i ljudi su ga že­stoko progonili. Pošto se popeo na brdo Tai Hang, ugleda zemlju Džong i reče: „Ta zemlja ima opasan položaj. Njezini stanovnici jesu sveznalice. Njezin knez je zasigurno običan knez, s kojim se ne isplati upušta­ti se“. I tako napusti Džong i stigne u Hy. Iziđe pred vojvodu od Hyja i zapita ga kamo da pođe. Vojvoda od Hyja mu ne odgovori ništa, već ispljune u smjeru jugoistoka. Vu Jyn se duboko pokloni u znak zahva­lnosti za savjet i reče: »Sada znam kamo mi je krenuti“. Tako se zaputi u Vu. No pri tome je morao proći kroz Ču. Stigavši na Jangcekijang, htjede na drugu stranu. Tada ugleda nekog starca koji je veslao u ma­lom čamcu i upravo se spremao u ribolov. Obrati mu se sa svojom molbom. Starac ga nato prebaci preko rijeke. Zapita ga kako se zove i odakle je, no ovaj mu uskrati odgovor. Raspaše mač da bi ga pružio starcu i reče: „Ovaj mač vrijedi tisuću lota srebra. Želim vam ga pokloniti“. No starac ga ne htjede prihvatiti, već reče: »Država Ču je objavila da će onoga koji uhvati Vu Jyna nagraditi naslovom grofa s godišnjim prihodom od deset tisuća mjerova, i povrh toga mu dati novčani poklon od dvadeset tisuća lota zlata. Vu Jyn je upravo stigao na drugu stranu rijeke, a ja ga ipak nisam uhvatio. Pa što da uradim s vašim mačem koji vrijedi tisuću lota srebra? Kada je Vu Jyn sti­gao u Vu, pošalje ljude da bi potražili starca s rijeke, ali nisu ga mogli pronaći. Od tada je Vu Jyn uvijek za stolom žrtvovao starcu i molio mu se govoreći: „Starče s rijeke, svijet je velik, ljudi ima mnogo i sva­ki slijedi svoj vlastiti cilj, no koji je onaj koji si je besciljnost postavio za cilj i postupa bež sebičnih nam­jera, kojega se ime ne može čuti, i koji izbjegava ponovno viđenje? To ste samo vi, starče, s rijeke!“

Neki seljak u Sungu pronađe prilikom oranja dragi kamen. Preda ga gradskom starješini Dzi Hanu. Dzi Han ga ne primi. No seljak ga stade moliti i reče: „To je moje blago i želio bih da mi vi, gospodine mi­nistre, pokažete dobrotu i primite ga“. Dzi Han reče: „Vi dragi kamen smatrate blagom, a ja ne primanje smatram blagom“. Zbog toga su najstariji iz Sunga govorili: „Dzi Han nije bez blaga, ali njegova se bla­ga razlikuju od onih u ostalih ljudi“.

Kad bismo malom djetetu prepustili da bira iz­među sto lota srebra i busena riže, ono bi zasigurno odabralo busen riže. Kad bismo neupućenom prepustili da bira između sto lota srebra i nefritnog prstena Ho, neupućeni bi zasigurno odabrao sto lota srebra. Kad bismo mudrome prepustili da bira između nefritnog prstena Ho i riječi najviše mudrosti i dobrote, mu­dri bi zasigurno odabrao mudrost. Što je finija spo­znaja, to je finije odabrano dobro. Što je grublja spo­znaja, to je grublje odabrano dobro.

RAZLIČITOST DJELATNOSTI / I JUNG

Stvari su različite i čovjek postupa spram njih na razli­čite načine. To je razlog zbog kojega u nekoj državi vlada rad ili nerad, iz kojega obitelj postoji ili propada, iz kojega čovjek umire ili ostaje u životu. Država s prostranim područjem, jakom vojskom i velikim bo­gatstvom ne mora bezuvjetno biti u miru. Čast i ve­ličina ne znače bezuvjetno slavu. Sve ovisi o vrsti djelatnosti. Tirani Gie i Džou Sin su koristili svoja pomoćna sredstva da bi ostvarili svoju propast. Kraljevi Tang u Vu ProljećeJesensl.8su koristili svoja pomoćna  sredstva da bi ostvarili svjetsko gospodstvo.

Tang zapazi ljude kako postavljaju mreže. Po­stavili su ih u sva četiri nebeska smjera, pa stali pri­zivati: „Što siđe s neba, što iziđe iz zemlje, što naiđe iz četiri nebeska smjera, neka se sve nađe u mojoj mreži“. Tang reče: „Oh, tako će sve biti iskorijenjeno, tko bi osim Giea mogao učiniti nešto slična“? Loveći mrežom, Tang ukloni tri strane i postavi mrežu samo u jednom smjeru. Naloži novo prizivanje koje je gla­silo: „Džu Mo je nekoć pronašao mreže i vrše. Današnji su ljudi naučili kako ih valja plesti. Što želi ulijevo, neka ide ulijevo, što želi udesno, neka ide udesno, što želi iznad, neka prođe iznad, što želi proći odozdo, ne­ka prođe odozdo. Ulovit ću samo životinje koje se su­protstave mojoj zapovijesti“. Dočuju to države južno od rijeke Han, pa kazaše: „Tangova milost dobro do­lazi čak i divljači“. Nato mu pripadne četrdeset dr­žava. Razapne li tko mrežu u sva četiri nebeska smjera, nipošto ne može biti siguran da će uloviti ptice. Tang je uklonio tri strane i razapeo je samo u jednom smjeru, i na taj način ulovio četrdeset država, a ne samo ptice.

Kralj Ven od Džou naloži jednom da iskopaju ri­bnjak. Ljudi pri tome naiđu na ostatke umrlog čovjeka. Nadglednik to saopći kralju Venu. Kralj Ven reče: „Sahranite ga na kojem drugom mjestu“. Nadglednik reče: „Nema rodbine“. Kralj Ven reče: „Tko posjeduje svjetsko gospodstvo, svi građani svijeta su mu ro­đaci, tko ima državu, svi građani te države su mu ro­đaci. Zar da se stoga ne pobrinem za njega kao za svojega rođaka“? Potom naloži nadgledniku da ga opremi mrtvačkom odjećom i lijesom i ponovno sahra­ni. Ljudi na zemlji to dočuju i kažu: „Kralj Ven je dostojni knez. Njegova milost dolazi dobro čak i leševima, ProljećeJesensl.9a koliko tek ljudima“. Koji drugi bi zacijelo htio pronaći blago i time ugroziti svoju zemlju. Kralj Ven je pronašao nekoliko trulih kosti i time je obrado­vao ljudsko srce. Tako za mudroga nijedna stvar nije bez vrijednosti.

Kada je majstora Kunga posjetio neki učenik iz daleka, majstor prebaci svoj štap preko ramena i zapita ga: „Je li tvom djedu dobro“? Zatim uzme štap u obje ruke, nakloni se i reče: „Je li tvojim rodi­teljima dobro“? Zatim odloži štap i zapita: „Je li tvojoj braći dobro“? Potom se, oslonjen o štap, pokre­ne nekoliko koraka naprijed i zapita: „Je li tvojoj ženi i djeci dobro“? Tako je majstoru Kungu uspjelo da uz pomoću svojega šest stopa dugačkoga štapa objasni stupnjeve položaja i odgovarajuće dužnosti privrženosti, a u kojoj se mjeri to tek može učiniti dodjeljivanjem položaja i dohotka. Ljudi staroga doba su gađanje lu­kom smatrali važnim, jer je time bila dana mogućnost da se mlade drži na uzdi i njeguje stare (vježbe u gađanju lukom su se u staro doba održavale unutar društva miroljubive prirode). Ljudi da­našnjice to smatraju važnim da bi omogućili ratne pothvate, nasilja ili barem zastrašivanje slabih i dr­sko nastupanje protiv nekolicine moćnika. Jer njima je do pljačke i obogaćenja.

Dobije li dobar čovjek rižinu kašu, najprije će pomislili kako bi se njome moglo zbrinuti bolesne i stare. Dobiju li razbojnici poput Džija i Ki Dzua rižinu kašu, pomislit će samo kako bi se njome moglo namazati ključeve da bi se otključala i zaključala vrata.