BUGEI, BUJUTSU, BUDO 4. dio

Bugeinaslov4.dio

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

 

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

bugei4sl.1

Budo (način ili put “Do“, rat “Bu“) je teže objasniti zato što je značenje izraza dvojbeno čak i za japanske borilačke praktičare.

           Izraz je relativno nov i prvo je upotrjebljen na početku Meiji razdoblja (1868-1912) u atmosferi prevladavanja potrebe da se brani ugrožena japanska država. Budo u Meiji razdoblju je izvučen iz prakse ratničke koncepcije Bujutsu-a iz Edo razdoblja (1603-1863). Doista, tijekom Edo razdoblja Shogun Tokugawa je obiteljski utemeljio i stabilizirao, te kontrolirao gotovo cjelokupni Japan. Oni su nametnuli snažnu središnju vlast u zemlji i osigurali dugo razdoblje stalnog mira do ponovnog otvaranja zemlje prema stranom utjecaj u XIX. stoljeću.

Tijekom ovog dugog razdoblja mira ratnici su se postupno morali priviknuti na nova vremena i tražiti druge putove nabrušavanja bugei4sl.7i usavršavanja svojih borbenih tehnika. Ovo je radikalno promijenilo transmisiju znanja i mudrosti, a tako i načine učenja. Doista, prakticiranje koje se do tog vremena prenosilo samo prema elitnoj klasi popustilo je prema podučavanju masa.

Ovo otvaranje poduke borilačkih vještina prema svim društvenim klasama je bilo napravljeno osnivanjem službenih škola, javnim demon­stracijama, te formiranjem grupa sljedbenika i učenika. Jedna paralela se može uočiti je to da se sa povećanjem novih škola povećalo prenošenje dokumenata i crteža (svitaka i Densho-a koji su bile službeni dokumenti same škole) koji su postali poboljšani, a istraživanje pokazuje da je ovo pomoglo da se škole pomaknu prema specijalizaciji.

Putem vježbanja Do-a (način/put), koncept “Do” je došao i malo po malo se asocirao sa dubokim osjećajem dužnosti u svakom ratničkom majstoru. Ratnik koji je prihvatio ovaj kon­cept “Do-a“ je onda morao tražiti načine prema napretku u Bujutsu bez da uistinu ubije protivnika što je u suprotnosti sa ideologijom Bujutsu-a koji se sastojala od metoda ubijanja. Borilačke tehnike su se sve više poboljšale i koegzistirala sa duhovnošću.

Ove Budo vještine postupno su postale sve manje i manje smrtonosne i konačno su doprle do točku gdje nisu više uopće bile smrtonosne. Povećavajući svoju rafiniranost Budo tehnike su se razvile iskorištavajući slobodu kretanja koju je odjeća toga razdoblja nudila, te kako se način odijevanja promijenio tako je to učinio da se promjene Budo tehnike. Tako, malo po malo neke discipline Bujutsu-a (Ken­jutsu, Bojutsu, Jojutsu i slično) su dosegnule visok stupanj rafiniranosti, ali bez opasnosti od smrtnih posljedica.

bugei4sl.3

Profesor Kanno Kakumyo sa Tokijskog sveučilišta je u knjizi ‘Budo, The Martial Ways of Japan‘ izdanoj od strane organizacije Nippon Budokan iznio mišljenje o prijelazu iz Bushido-a u Budo. Njegov tekst glasi:

„Izraz ‘Bushido’ je stvoren od strane Bushi-a reflektiran na njihovom ‘načinu života’ kao profesionalnim ratnicima, a obuhvaća njihove vrijednosti i moralni nazor. Riječ je ušla u upotrebu približno na početku Tokugawa razdoblja (1600-1868). Prije ovoga koristile su se druge riječi za obilježavanje života ratnika, kao na primjer: ‘Tsuwamono-no-michi’ (način vojnika), ‘Yumiya-no-narai’ (običaji naklona i strijele), te ‘Kyiiba-no-michi’ (način naklona i konjaništva).

Izvorno Bushido je označavao načine na koje bi profesionalni ratnici trebali živjeti svoje živote u vrijeme halabuke. Od oko sredine mirnog razdoblja Tokugawa-e ratnički etos se počeo razvijati i u vladajućoj klasi došlo je do predstavljanja moralnog uvida. Ratnici koji su stajali na vrh društvene piramide su veoma bili pod utjecajem konfucijskih ideala koji su naglašavali važnost dužnosti i društvenog sklada. Iako je egzistirao i bio korišten od sedamnaestog stoljeća čudni Bushido, ratnički etos Tokugawa razdoblja je tipično bio naslovljen kao ‘Shido’ – način učenika kao gospodina.

Tek u post Meiji razdoblju (1868-1912) riječ Bushido je ušla u narodnu upotrebu i to objašnjenje je bilo pod utjecajem znamenitog dijela ‘Bushido, the Soul of Japan‘ od Nitobe Inazo-a kao čuvenoj raspravi o Bushido-u kao duši japana. Knjiga ‘An Exposition of Japanese Thought’ izvorno napisana u Engleskoj 1900. godine i u toj knjizi su radije bili više naznačeni osnovni konfucijski Shido ideali nego li borbeno iznijansiran Bushido.

bugei4sl.4

Tijekom Tokugawa razdoblja, izraz ‘Budo’ je bio korišten na isti način kao Bushido ili Shido i predstavljao je običaje i stil života ratnika. Izrazi koji predstavljaju borilačke vještine su ‘Bugei’ i ‘Hyoho’, dok se Budo i Bushido odnosio na način života ratnika.

Najvažniji atribut ratničkog izlaganja prema životnim konfliktima je bio “autonomija”. Bushi su se uzdigli iz okolnosti nestabilnosti. Oni se nisu pribjegavali osloniti na druge ljude da bi zaštitili svoje posjede i obitelji, te su trebali biti nezavisni i sposobni za očuvanje vlastitih interesa. Ova ideja neovisnosti položaja je u samom temelju kulture Bushi-a i bila je izvor njihovog ponosa i čast. Njihova autonomija se održavala zahvaljujući njihovoj osobnoj snazi i borbenim vještinama, a uključivala je stupanj povjerenja u pobjedu u bilo kojoj konfrontaciji putem vlastitih sredstava.

Ratnici su trebali moći djelovati u bilo kojoj situaciji bez da se moraju oslanjati na druge. Oni su posjedovali borbena umijeća kao i sposobnosti vođenja i upravljanja svojim posjedima. Također, su djelovali kao branitelji ili policajci za niže klase koji su pripadali njihovim posjedima. Idealno, Bushi su bili spretni u diplomaciji sa drugim ratničkim grupama, bili su odgajatelji vlastitoj djeci i bili su sposobni aranžirati se za nužne zadaće koje bi osigurale opstanak i blagostanje za obiteljsku crtu.

Zanimanje ratnika je bio rat. Tipično, srednjovjekovna bitka bi započela izvan sigurnosti svojih linija frontalnim sučeljavanjem ili pak, sa strane. Rječiti ratnik sa svake strane bi istupio naprijed obrazlažući svoje razloge dok bi istovremeno kritizirao motive protivne strane. ‘Uvodni’ rat riječima bi zatim ‘eskalirao’ bugei4sl.5i naposljetku kulminirao izbacivanjem strijela ili opaljivanjem mušketa. Nakon početnih salvi projektilnih oružja slijedile su vrste ljudi sa dužim oružjem (koplja) koji bi prodirali jedni u druge i upuštali se u blisku borbu i nakon čega su slijedili sukobi sa oružjima sa oštricom ili hrvanjem. Dakle, od ratnika se očekivalo da bude vješt u svim formama borbe i proučavanje borilačkih vještina su bile glavna briga u njihovom životu.

Borilačke vještine kao na primjer Kenjutsu i Jujutsu su bili učeni u kombiniranim borilačkim školama nazvanim ‘Ryuha’. S vremenom, sve obuhvatne Ryuha-e su postale tehnički pročišćene i specijalizirane za određena oružja što je prouzročilo preobilje grana škole. Vježbanje u borilačkim vještinama nije se samo usredotočilo na razvijanje tehničkih vještina već je također bilo viđeno kao ‘Put’ za oplemenjivanje karaktera ratnika. U ovom smislu, borilačke vještine su bile integralni dio etičkog koda ratnika ili Bushido-a.

Do‘ u modernom Budo-u ukazuje na ‘način života’. Naime, isto kao i visoki ideali predstavljeni od strane istog sufiksa u Bushido-u. Ratnik se nije htio vidjeti kao neučinkovit ili inferioran. Bugei je bilo vozilo pomoću kojega je Bushi učio istaknuti i demonstrirati svoje osobne kvalitete. Moderne borilačke vještine nastavljaju naglasak na osobnom razvoju temeljenom na ovoj tradiciji.

Najbitniji uzor Bushido-a može biti jasno sumiran kao ‘nezavisnost’ i ‘samo-uvažavanje’. Ovo uključuje uzajamno poštovanje za druge koji također traže istu neovisnost. Bushi ‘nezavisnost’ doživljava kao sposobnost odlučivanja o vlastitoj sudbini. Ovo nije bio ograničeno po pitanju politike ili diplomacije i on se nije klonio  svakodnevnih svjetovnih poslova, kao na primjer, pranje ili briga za opremu. Ranije moderne rasprave tumače bugei4sl.6Bushido u izrazito praktičnim izrazima. Na primjer, pronalazili su se detalji u odlomcima gdje su se Bushi-e preklinjali da drže medicinsku opremu pri ruci, a čak, također, da se za uzgoj najboljeg drveta u vrtu treba omogućiti briga u vrijeme rata.

Također, nezavisnost ima značenje ‘discipline i ‘samokontrole’ i u osnovi se odnosi na poduzimanje odgovornosti za vlastite akcije. Bushi je osjećao žestoki osjećaj srama kada bi njegovi nedostaci došli do izražaja ili kada bi bio kažnjen za bilo koji prekršaj protokola. Takav sram je bio razmotren kao uvreda prema njegovoj nezavisnosti i Bushi ratnik bi žurno priznao svoje pogreške, čak i ako bi to značilo uzimanje vlastitog života. Čin ritualnog samoubojstva znan kao Seppuku je bio razmotren kao način ustrajanja na individualnoj časti. Iz tog razloga, imperativ je bio da ratnik može kontrolirati vlastite akcije i prepoznati bilo koje prekršaje bez da mu drugi zamjere. Naravno, samoubojstvo se više ne odobrava u modernom društvu, ali ideja poduzimanja odgovornosti za vlastite akcije su vitalan aspekt Budo-a danas.

bugei4sl.7Drugi vitalni element Bushido-a je bio poštivanje drugih. Putem neophodnosti, profesionalni ratnici su bili uvijek svjesni svojih protivnika ili potencijalnih neprijatelja. Kao i svaki Bushi laštili bi svoje borbene vještine, a također su bili zagrijani za svjesnost da su i oni drugi činili isto. Ti koji bi umanjivali druge ratnike su vjerojatno bili nadmašivani, a sličan čin je bio razmotren kao ozbiljan čin lakomislenosti koji pokazuje jasnu nerafiniranost.

U Koyo Gunkan-u poznatom ranom tekstu o Bushido-u izjavljeno je da, ‘je slaba kuća ratnika koji umanjuje svoje neprijatelje’. Znameniti ratnik nikada ne uzima druge zdravo za gotovo i poštuje svog neprijatelja pod pretpostavkom da je i on također krajnje oprezan na način ratnika. Neprijatelj nikada ne može biti omalovažavan.

Uzajamno poštovanje je bila pokretačka sila za ratnike u postizanju izvrsnost, a ti koji nisu držali do nikakvog poštivanja prijatelja ili neprijatelja su viđeni kao da oskudijevaju u vještini i kultivaciji. Koncepcija uzajamnog poštovanja i uvažavanja ili ‘Rei’ je bila važan aspekt kulture Bushi-a i također je ostala integralni dio modernog Budo-a.

Samo imati borilačke sposobnosti nije činilo Bushi-a velikim. Bez obzira koliko je Bushi bio vješt u borilačkim vještinama on bi u borbi bio sasvim bez koristi ako je imao slab intelekt. Zaista, biti snažan je bilo ne samo pitanje fizičke snage već također mentalne snage. Kroz stravu rata Bushi su mogli otkriti mnoge različite vrste snage gdje su neke bile opipljive, a neke nisu. Putem prilijeganja prema idealima kodificiranim kao Bushido oni su nastojali razviti svoje osobne atribute i živjeti život sa smislom i vrlinama.

Bushido moral časnog i čestitog življenja je bio proizvod uvažavanja ljepote života otkrivenog kroz iskustava smrtne borbe. Duh nezavisnosti, osnova u Bushido-u je svojstveno obilježje u modernim borilačkim vještinama. Kroz proučavanja Budo-a pojedinac može razvijati njegovo ili njezino osjetilo dostojanstva i istovremeno učiti poštivanje drugih. Iako pitanje života i smrti nije predmet modernih praktičara borilačkih vještina kako je to bilo za Bushi-a uvažavanje, poštivanje i ljubav za život ostaje kao vidljiv trag duha Bushido-a“.

(nastavlja se)