BUJUTSU, BUGEI, BUDO 5.dio

bujutsu5naslov

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

 

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

bujutsu5_1

Ne manjka knjiga napisanih o srži ili biti Budo-a, ali je poželjnije da gledate na većinu njih kao autobiografijski doživljaj ljudi.

Osim toga, moramo razmotriti i činjenicu o ljudima koji su pisali o “srži” i koji su čak doživjeli poraz u borbi mečevima. Ipak, ovi porazi su postali kvalitetne transmisije. Doista, to je kada iz poraza shvate svoje pogreške i zablude i prenesu ovo shvaćanje prema budućim generacijama kao istinska Budo baština.

Kada se približite starinskim pisanjima uključujući i te u pogledu Budo-a, te ako ih čitate sa fiksiranom koncepcijom pogrešno ćete razumjeti tajne dobivene između slova ili znakova (Katsuji) koji se mogu mijenjati na mnogostruke načine. Spisi s obzirom na srži su čudesne knjige ili osnovne knjige (Kihon), te kada vježbate putem opažanja ispravnog prirodnog podučavanja primiti ćete srž koja živi iz sjedinjenosti Shingitai-a gdje su osnove (Kihon) živa knjiga (Kihon).

Najvažnija stvar, apsolutno životvorni ključ svega je ono što je moj učitelj nazivao “božjim srcem i božjim okom.” Mislim da on izvire iz razumijevanja Kihon Happo-a mog Budo-a i triju simbola. (U Budo-u postoje tri vrlo važna svojstva: Prvo, opažanje i poznavanje samoga sebe, svoje vlastite snage i svojih ograničenja. Drugo, mač razlučivanja i odrješitosti da se otklone pogreške, slabosti i nepotrebnosti. Na kraju dolaze ozbiljnost, osjećaji, predanost, oštroumnost i shvaćanje svoga srca.)

bujutsu5_2

Budo je prepoznavanje vlastitih mogućnosti i vlastitih slabosti bez obzira na to koliko ste možda snažni. Neki ljudi to znaju a da nikada nisu trenirali Budo. Žena može bez problema ubiti muškarca jer, naposljetku, u mnogim se zemljama mogu nabaviti pištolji. To je važno pa vas molim da pažljivo razmislite. Bez obzira koliko je čovjek jak, može biti čak i svjetski prvak u boksu, danas je dovoljno da netko samo povuče okidač i ubije ga. Kada čovjek ne razmišlja o tako jednostavnim stvarima i ne pridaje im nikakvu važnost može u slučaju realne borbe izgubiti život dok pucneš prstom a da pri tom ne bude važno koji Dan ima. Morate to upamtiti kako nitko ne bi umislio da su borilačke vještine svemoguće. Čovjek mora shvatiti kako je, kad su u pitanju borba i sukob, sam na svijetu i kako mora znati koja je razina njegovih mogućnosti. Mnogi iz borilačkih vještina to ne shvaćaju jer su im učitelji isprali mozgove uvjerivši ih da je njihov Budo najjači. Postoje brojne škole u kojima su učenici i učitelji sretni kada im se na taj način ispire mozak. Užasno je kada se to dogodi. Biti ispranog mozga je isto što i biti slijep, a ja apsolutno to ne želim nikome učiniti. Ono što stalno želim je da očistite svoja srca (ispiranje srca) i zbog toga vam dajem ovo. Međutim, u Budo-u je važno shvatiti kako je tehnika sama za sebe beskorisna ako

bujutsu5_3

čovjek izgubi ravnotežu, svoj unutarnji balans. Bez obzira koliko je netko razvio svoju tehničku vještinu na kraju će izgubiti ako ne posjeduje još kakvu drugu veliku snagu. Zbog toga držim kako je Takamatsu Sensei vjerovatno smatrao da se čovjek treba roditi s još nekim velikim talentom da bi pomoću njega spriječio poraz.

Sensei Hatsumi često ističe umjetničku i duhovnu stranu ljudskog bića. Zbog čega je to toliko važno nekome tko se bavi borilačkim vještinama? Prije svega, vezano je uz ravnotežu. Kada poznate samo jedan aspekt gubite moć viđenja i upoznavanja samoga sebe. Naime, kada čovjek vježba samo tehnike svoje borilačke vještine, kako postaje sve sposobniji i vještiji tako počinje stvarati prenapuhanu iluziju o samom sebi i svojoj sposobnosti, ne videći više samoga sebe niti nedostatke svoje borilačke vještine. Strašno je biti u takvom stanju. Uistinu je važno uvijek biti prizemljen i svjestan vlastitih pogrešaka. Zbog toga vježbam druge vještine i bavim se drugim aktivnostima. Sve njih međusobno povezuje osjećaj i unutrašnji pristup.

U prošlosti se sustav prijenosa učenja s učitelja na učenika pojedinca vrlo strogo poštivao. Smatralo se poželjnim da svaku Budo školu predstavlja samo jedna osoba, odnosno, vođa tradicije te

bujutsu5_4

škole. Mislim da je broj učenika u tim školama varirao u odnosu na razdoblja. Međutim, oni koji su se približili samom vrhu, u smislu razvijenosti osjećaja u vještini kojom se bave, su ustvari predstavljali medij, odnosno plodno tlo preko kojeg se prenosila tradicija. Oni koji su posjedovali takve osjećaje su po prirodi i duhu bili vrlo vrijedna ljudska bića jer u suprotnom ne bi mogli stići tako daleko.

Zbog toga, s obzirom da se bavim podučavanjem, mislim da ću podučavajući perspektivne ljude, koji imaju budućnosti u društvu u kojem žive, koji su kreposni i koje ja nazivam “birokracijom,” od njihove vrste stvoriti medij svoje vještine. Oni će, vjerojatno, dati svoj doprinos ovome svijetu i koristiti drugim ljudskim bićima. Mislim da je to najbolji način na koji ću nastaviti svoje djelo. Bilo bi vrlo opasno pokušati podučavati nepoželjne ljude jer bi takvi mogli zlorabiti ono što nauče. To je nešto poput problematike mirotvorne uporabe atomske sile. Naposljetku, ljudi koji imaju ispunjen život, žive svoj život, a ne pljačkaju i ne bave se nasiljem i sličnim stvarima. Učitelju, kao humanom biću je bitno da njegovi učenici budu ljudi čvrstog i sigurnog karaktera, ljudi koji će živjeti produktivnim a ne destruktivnim ovozemaljskim životom. To je pravac koji želim slijediti u svojem podučavanju.

U svakom je razdoblju, neovisno o naprednosti ili nazadnosti njihove sredine, bilo ljudi koji nisu bili korumpirani i izopačeni. Na isti je način gotovo čitav jedan milenij kroz široku paletu raznih okolnosti Ninjutsu opstao kao nekorumpiran i zdrav. To je nepobitna istina. Naposljetku, sve ono što u osnovi nije zdravo, bila to biljka, osoba, zabava ili misao, je usmjereno ka posrnuću, umiranju, nestajanju. Zbog toga sam riješio svim srcem i svom svojom snagom ovu tisućljetnu tradiciju održati zdravom. Ono što uništava ravnotežu i ugrožava zdravlje je ljudska pohlepa za imenom i slavom, bogatstvom i moći. No, duh mora ostati snažan, iskren i neiskvaren.

Unatoč tome što se društvo razdoblja Ednazivalo društvom samuraja, samuraji su se uvelike nastojali preobraziti u poslovne ljude. Mirnodopska vremena s kraja razdoblja Edo su se u potpunosti očuvala te su u tom mirnom razdoblju samuraji vjerojatno po prvi put mogli zarađivati podučavajući različite Budo-e. Ta komercijalizacija je zapravo bila žalosna. Na početku, tik nakon

bujutsu5_5

razdoblja Građanskog rata, znali su vrlo malo o poslovanju. Morali su živjeti, pa su naučili poslovati. Drugog izbora nije bilo. Tako se rodila potreba za stvaranjem Bugei-a, borilačke vještine onog doba. S obzirom da su se mir i stabilnost protegli, više nije bilo potražnje za ljudima vičnim borbi te su bili primorani preživljavati baveći se podučavanjem Budo-a. Što se mene tiče, važno je da je Budo ispravno očuvan, a nema veze koji je put morao prevaliti da bi stigao do nas. To je sve.

Čini se kako je borba sastavni dio života na Zemlji. Pogledate li sveukupnu povijest čovječanstva vidjet ćete da je na svakih šesnaest dana rata dolazio samo jedan dan mira. Stoga se ne možete oteti dojmu kako ljudi uistinu vole rat. Kada bi čovjek prestao ratovati Zemlja bi postala prenapučena. No, čovjek je destruktivno stvorenje koje pustoši čak i Zemlju, čovjek uništava mjesto na kojem živi. Kakva kretenoidna životinja, hmm? Moramo vrlo, vrlo ozbiljno osuđivati takve stvari. To me pomalo podsjeća na lemare i na to kako oni izvršavaju masovne suicide.

Ljudi se previše plaše svega i svačega. Boje se za svoje zdravlje, strahuju za svoju snagu, plaše se zbog svoje sigurnosti i tako dalje. S druge strane, mene uopće ne plaši kada idem u Tokyo, a ljudi mi kažu da se od vožnje našeg mladog Muramatsu-a diže kosa na glavi(smijeh). No, ozbiljno, najvažnije je osloboditi se straha. Strah ljude sprječava da rade tako mnogo stvari. Pretjerano se paze. Kad bi ljudi samo malo manje pazili na sebe, a kad bi imali malo više samopouzdanja i mrvu hrabrosti jer kao što je moj učitelj govorio za čovjeka bez hrabrosti nema nade, a s hrabrošću je sve moguće. Bitni su također i vjera i povjerenje.

Naravno nisu sve te stvari ograničene samo na regiju. Mora postojati netko u koga čovjek ima uzajamno povjerenje, možda roditelj, ljubavnik ili dijete. Iznimno je važan takav umni okvir. U zemljama materijalističkog društva poput SAD-a se smatra neophodnim posjedovati materijalne stvari te se djeca odgajaju s takvim shvaćanjem. (Bez namjere da se podcjenjuju SAD.) No, materijalistička kultura ima svoje slabe točke, stvari postanu važne. Japan je, također, nacija materijalističke kulture gdje se stravično povećao broj slabih ljudi. Uvjeren sam kako je ovo razdoblje u kojem se vrlo pažljivo održava ravnoteža između prirodnih i materijalnih stvari, a ljudi o njoj mnogo razmišljaju. Uistinu kulturan čovjek danas pridaje mnogo važnosti takvom balansu svog života. I uistinu kulturne nacije čine to isto, nacije poput Amerike, Rusije ili Kine u kojima je kultura vrlo napredna. Međutim,

bujutsu5_6

postoje i takvi koji tvrde kako je kultura beznačajna. Uistinu “kultura” sama po sebi ne znači mnogo ako nema ravnoteže.  Kod nekih ljudi, osobito kod onih samo-probitačnih, kultura je spremnik praznik fraza, a izrasta iz njihovih osobnih kompleksa. Njihova vještina proizlazi iz vlastite gladi i očaja. To je utočište požude iscijeđeno iz pozicije slabosti. Što više o njoj govore, manje znaju, manje jesu. Stoga, uistinu kulturni ljudi su oni koji su svjesni svoje običnosti. Istinski Budo-ka uvijek ostaje običan. Njegove vještine ne postoje da bi se o njima govorilo i hvalilo već isključivo za uporabu u trenucima kad je potrebna obrana. On djeluje iz ravnoteže, a samim ti i iz snage.

Znate li da se za mudre stare pustinjake govorilo kako jedu planinsku sumaglicu i kako žive samo od prostora? “Jesti sumaglicu živeći od prostora” se ne odnosi na gutanje stvari grlom već na osjećanje prostora vlastitom kožom. Vidite, riječ “jesti” moramo interpretirati u značenje hranjenja drugom vrstom “hrane”, ne fizičke nego mentalne ili duhovne hrane. Međutim, kada su u pitanju pustinjaci “jedenje” ne znači ono što obično pod tim podrazumijevamo. Bilo je takvih ljudi koji su uspijevali preživljavati pomoću osjetljivosti čitavoga tijela. Duša ima vlastitu hranu kojom se prehranjuje, um ima svoju hranu isto kao i tijelo. Knjige mogu biti hrana, čovjeka može nahraniti susret s dobrom osobom, a što je profinjeniji i ljepši karakter te osobe tim veća može biti duhovna okrjepa. Kada ste zadovoljni možete podijeliti hranu s drugima isto kao što možete shvativši nešto podijeliti svoja shvaćanja. Naučite razlikovati i prepoznavati kada su nečije ideje nezdrav oblik hrane. Vježbajući postupno počinjete prihvaćati samo one stvari koju su po prirodi dobre. To je uistinu vrlo važno.

bujutsu5_7

bujutsu5_8

Životinje u divljini neće ni u kom slučaju jesti hranu koja bi im mogla naštetiti. Jedino čovjek jede sve po redu, bez obzira je li to zdravo ili nezdravo. Zbog toga je čovjek blagodaran mogućnošću da ga drugi ljudi vode svojom inteligencijom.

S obzirom da je čovjek stvoren kao biće uskraćeno instinktivnih stvari, Stvoritelj mu je umjesto njih podario sposobnost upijanja znanja. Međutim pored znanja čovjek posjeduje i glupost. To je poput oksidacije “crvena” krv iz arterija nasuprot iscrpljene “plave” krvi iz vena. Do ove misli nisam došao proučavanjem već iz vlastitog iskustva. S jedne strane čovjek može intelektualne stvari voljeti više od fizičkih objekata s obzirom da podsvjesno nije niti najmanje fizičko, a daleko je više važno te je neophodno početi razmišljati u tom pravcu.

Bavio sam se širokim spektrom borilačkih vještina , od Judo-a, Karate-a, Kendo-a do svega na što sam naišao. Užasno sam trenirao pa su čak i stvari poput hvatanja mača postale dijelom mene. Zatim sam jednoga dana vezano uz svo to moje učenje i vježbanje upoznao Takamatsu Sensei-a i počeo ga slijediti. Znao sam da je on onaj pravi. Osjećam veliku radost što sam ga pronašao jer mnogi ljudi ne uspiju doći u dodir s nečim stvarnim. I među onima koji dođu k meni je bile ljudi koji nisu uspjeli vidjeti kako je stvarno i istinito ono što podučavam pa su odlazili. Učenik se otuđuje od učitelja kada misli kako uči i kada se pretvara da shvaća, a ustvari nije puno takvih ljudi. Mislim da su oni uistinu u žalosnoj situaciji. Ono proizlazi iz njihovih osobnih želja i ambicija. Njihov je vlastiti “Tramvaj zvan čežnja” iskočio iz kolosijeka! Međutim, ako volite podučavanje, nije ga teško shvatiti. Podučavanje je poput izreke o odanoj ženi koja za svoga voljenoga rado živi bile gdje i rado čini baš sve. Nekoga ili nešto možete voljeti čitavog života, to je ono stvarno! Morate u to moći vjerovati, moraju postojati poštivanje i cijenjenje… Nikada se ne smiju zaboraviti poštivanje i zahvalnost. Međutim, budete li poštivali nekog izmišljenog, lažnog i neiskrenog, bit ćete u velikoj nevolji. To je smisao pravog treninga. Nije to nikakav složeni koncept.

Postoji staro-japanski borilački epigram koji ide ovako: „Pakao zjapi ispod uzdignutog mača… Zakorači u nj! Nebo ti je nagrada!“ Kada dođe pravi trenutak istine svima nam je dan samo jedan izbor, možemo produžiti ili pobjeći. Ja moram odabrati samo ovu prvu mogućnost. To je poput vježbe Sennichi Kaihogyo  budističkih svećenika u kojoj dan za danom vježbaju pažljivo hodati što je način postizanja Satori-a, odnosno prosvjetljenja. Istovremeno se “hod”, potraga, učenje, u potpunosti pretače u srce i nastavlja čak i ako noge zakažu. To je još jedan od razloga zbog čega šetam svakog dana. Ustvari, znate, riječ “hodanje” implicira pravilno provođenje svih životnih aspekata čovjeka.

Ljudi sami  stvaraju svoje prepreke. To je stvarno blesavo. Sami sebe priječimo gubeći put u potrazi za istinom. Mene to više ne sputava. Kad se čovjek suoči sa zaprekom treba samo ići dalje ne obraćajući joj pozornost. Samo nastavite, hodajte dalje i zapreka će nestati! Kad sam ja u pitanju, kad sam u nevolji i kad mislim kako neću uspjeti, jednostavno idem dalje, hodam. I tako se to nastavlja iz dana u dan.

U japanu govorimo o Seirobyosh-u, odnosno, o četiri neminovna razvojna stupnja života: rođenju, starenju, bolovanju i umiranju. U treningu kao i u životu, neminovno postoje “loše” i “dobre” stvari. Tako mora biti jer u suprotnom ne bi mogli nikoga spasiti, nikoga zaštititi. To ne znači da mi iz borilačkih vještina “spašavamo” ljude, to je vjerska stvar. Budoka štiti i brani ljude. Međutim, ne spašavamo one koji ne zaslužuju zaštitu: kavgadžije, zločince i njima slične. Misija Bujinkana je zaštititi dobre.

bujutsu5_9

Što se tiče evoluiranja, mijenjanja i prilagođavanja borilačkih vještina nužno je imati na umu kako se očuvanjem zadržava samo oblik, ali ne i srž. To je svojevrsni materijalistički pristup materijalističkih kultura. Postoje težnje da i Budo opstane takav. Istina je kako i u takvim kulturama ima duhovno profinjenih i dobrih učitelja, međutim kod Budo-a nije dovoljno imati samo dobro srce i donekle razvijenu duhovnu spoznaju. Naime, Budo uvijek obuhvaća dva oprečna stava, Yin i Yang, dobro i loše, slabo i snažno, pobjedu i poraz  te varljivo i očigledno ili lažno i istinito, a oba su ta stava sastavni dijelovi lukave taktike ili varljive tehnike. Tu leži problem Budo-a. Naravno, i u samoj je formi bitno shvatiti ovu dualnost s obzirom da oblike pokreću ljudi, a ljude pokreću njihovi umovi.

Bio sam upitan, “Gospodine Hatsumi, kako vidite koncept postajanja Budo sportova“? Odmah sam odgovorio putem izreke “Postojanje Budo sporta je čudesna stvar zato što ne morate ubiti osobu. Ovo je koncepcija iz Yagyu ryu-a Katsujin Budo ili davanje života osobi”.

Nadalje, unutar Gokui-a možemo reći da postoji način viđenja “između vremena” (vremenski interval). Postoji nešto, poput Tokugawa Ieyasu-a koji je došao do vladanja cijelim Japanom kroz razumijevanje “promjenljivog intervala” (Makeru) iz gubljenja (Makeru). U suprotnosti prema ovome postoje primjeri ljudi koji se trude više da bi uvijek postigli pobjede, ali postanu tako opijeni sa svojim sposobnostima da pobrkaju način samuraja (Shido) i žustre smrti (Shido).

bujutsu5_10

– Massaki Hatsumi