Shinden Shura Roppo 2. dio

Shinden2naslov

shinden1sl1

Shinden Shura Roppo je naziv za Toshitsugu Takamatsu-ove memoare koje je on za javnost napisao 1965. u svojoj 78 godini, a odnose se na period njegova djetinjstva i sve do njegova povratka iz Kine gdje Sensei pripovijeda o svome životu, putovanjima i svojim iskustvima dok se razvijao vježbajući Ninjutsu.

Kroz nekoliko nastavaka opisati ćemo Gokui koji proizlazi iz iskustava Sensei Toshitsugu Takamatsu-ove životne priče i kako je on koristio Ninjutsu da bi preživio.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

shindensl1Potpuni naslov članka napisanog za revijalni magazin Budo Shunju objavljen u Nari je: “Shinden Shura Roppo Meiji. Taisho. Showa Ne san dai niti ikiru kukishinden happo biken nijyu shichi dai Takamatsu Toshitsugu”. Ovdje je Sensei Takamatsu objavio svoje memoare koje se odnose na njegovo djetinjstvo i povratak iz Kine.

Po dr. Kacem Zughariju ovo je biografska kronika njegove mladosti i njegova iskustva koja su bila njegova baza za pisanje teksta Ninjutsu no Hiketsu Bun (tajni Ninjutsu tekst) koji sadržava filozofsku osnovu Ninjutsu-a. Također, on izjavljuje da postoje još jedni memoari napisani od strane Takamatsu-a gdje se spominju sva njegova putovanja, doživljaji, motivacije, borbena iskustva kao i njegovo osobno vježbanje nazvan Meiji Moroku Otoko.

Sensei Toshitsugu Takamatsu rodio se 1889. u gradu Akashi u prefekturi Hyogo. Naslijedio je devet borilačkih tradicija od tri majstora: Toda Shinryuken-a, Ishitani Matsutaro-a i Mizuta Yoshutaro Tadafusa-e. Svih devet tradicija je prenio Hatsumi Masaaki-u putem intenzivnog ‘jedan na jedan’ treninga tijekom petnaestogodišnjeg razdoblja kada je Soke Hatsumi putovao prema gradu Kashihara u prefekturi Nara.

Prvi korak u treniranju Ninjutsu-a je fizička izdržljivost. Važno je da ispolirate svoje tehnike, koristite duh, te podnesete fizičke sile sve dok ne dostignete kritično stanje gdje se sve nalazi na granici.

U dobi od dvanaest godina zahvaljujući režimu treninga tjelesna težina i snaga Takamatsu-a je znatno porasla i mogao je u jedinom dahu podignuti rižinu torbu od približno 72 litre ili 19 galona. Još kao dječak je na ramenima nosio pune kante vode na vrh brda gdje mu je otac imao tvornicu. No, nije nosio samo dva vjedra kao što se obično nosi, već je odjednom nosio po četiri. Stalno je to radio tako da su mu zbog toga noge i kukovi postali veoma snažni.

shindensl2U prijašnjim vremenima nisu postojali Dojo-i tako da se je vježbalo u prirodnom okolišu. Savijanje bambusa u različitim smjerovima se je koristilo za izgradnju snage za tehnike bacanja, npr. za Ganseki Nage. Drveće se koristilo za vježbanje čvrstoće stiska, a grane su bile korišten za udaranje kako bi se dobio osjećaj realistične i snažneshindensl3 tehnike što je bilo od primarne važnosti. Npr na ovaj način su se u Shinden Fudo Ryu-u razvile jedinstvene metode udaraca sa nogom pomoću udaranja bambusa bez zastajanja dok se krećete kroz bambusovu šumu. Također, se prakticiralo vježbanje guljenje kore pomoću posebne ručne tehnike kako bi se ojačala sila grabljenja za čvršći stisak prilikom hvatanja za muskulaturu ili prilikom izvođenja tehnika gušenja Shime Waza.

Sensi Takamatsu je dalje nastavio: „U Dojo-u sam i dalje bacan sa velikom snagom i bio sam nazvan Kotengu. Tako da sam opazio čar Dojo-a. Iako je natpis ispred Sensei Toda-inog Dojo-a ukazivao da je on učio Shinden Fudo Ryu Taijutsu, Sensei Toda je bio stručnjak u Shinden Koto Ryu Tote-u (znak To u Tote znači da je u početku Koppo Jutsu u svojoj prvobitnoj formi bio podložan kineskom utjecaju gdje je bio zvan Goho) i u Togakure Ryu Ninjutsu.

U 13 godini, nakon što sam postao punoljetan i naučio sve tehnike Shinden Fudo Ryu-a Sensei Toda me je počeo učiti Koto Ryu Tote i Togakure Ryu Ninjutsu. Preferirao sam vježbati Tote u odnosu na Ninjutsu koji me jedva zanimao.

U smislu Ninjutsu-a moja glavna dnevna vježba se sastojala od okomitog trčanja na gore po daski širokoj šest centimetara koja je bila postavljena uspravno nasuprot jednog zida u Dojo-u. (Shoten no Jutsu – trčanje na gore po cedrovom drvetu, odnosi se na vještinu trčanja na gore po stupovima, paravanima ili različitim vrstama prepreka. Ninja-e su na početku uvježbavali ovu vještinu pomoću postavljanja daske od približno 10-tak cm široke i 3,5 metra dugačke pod početnim kutom od 45°, te vježbali trčanje na gore po njoj u jedinom nizu. Jednom kada bi se uvježbali u ovome napredovali su prema kutu od 50°, 60° i napokon pod 90°).

shindensl4U to vrijeme, kako je bilo nemoguće zaraditi za život podučavajući tehnike borbe (zbog političke ere) tako da nisam vidio korist u učenju nečega poput Ninjutsu-a. Ali, Toda Sensei nipošto nije obraćao pozornost prema ovim mojim argumentima i nije mi pružio šansu da odustanem”.

Sensei Hatsumi navodi da je njegov učitelj jednom opisao Ninjutsu ovim riječima: “Kaže se da su Ninja-e znale sve borilačke vještine. U svakoj od njih su prošli bar minimum treniranja potrebnog za njihov život Ninja. Proučavali su osam grana Ninja Hachimon-a. Ipak, tijekom vremena to se promijenilo na taj načina da se usredotočilo na Happō Hiken. Shinobi Happō Hiken sastoji se od slijedećeg:

1)    Taijutsu, Hichō-jutsu, shindensl5Nawa-nage (tjelesne vještine i bacanja užeta)

2)    Karate Koppō Taijutsu, Jūtaijutsu (borba bez oružja)

3)    Sō-jutsu, Naginata-jutsu (vještine kopljem i Naginata-om)

4)    Bō-jutsu, Jō-jutsu, Hanbō-jutsu (vještine sa raznim vrstama štapova)

5)    Senban-nage, Ken-nage-jutsu, Shuriken (bacanje oštrica)

6)    Ka-jutsu, Sui-jutsu, (upotreba vatre i vode)

7)    Chikujō Gunryaku Hyōhō (vojne utvrde, strategija i taktika)

8)    Onshin-jutsu (skrivanje)

Gore navedene grane su bile poznate pod imenom Happō (osam metoda), te je njima kao dodatak bio Hiken-jutsu (tajne vještine mačem), odnosno, Shinobi  mač, Kodachi (kratki mač), Jutte (pendrek palica) i Tessen (lepeza) kako bi nadopunile Ninja Happō Hiken.

shindensl6Također, je u kasnijim razdobljima bio korišten termin Togakure-ryū Jūhakkei (osamnaest formi). Osamnaest formi Shinobi-a kasnije su opisane kao:

“Duhovno obrazovanje, vještine tijelom, umijeće mačem, umijeće štapom, oštricama, srpom i lancem, kopljem, Naginata-om, konjaništvo, treniranje u vodi, eksplozivi, strategije, špijuniranje, infiltracija, skrivanje, prerušavanje te poznavanje klime i okoliša. “Ove vještine su bile zatrte ili – bolje rečeno skrivene – unutar Bugei Jūhappan (osamnaest načina konvencionalne borilačke vještine), te su time pobjegle kroz transformaciju u trideset-šest formi – diskrecija je postala bolja polovica hrabrosti. One su se razvile u trideset-šest Togakure strategija, u Kuji iz Santō Tonkō tehnike, te čak u Jūji principe zbližavanja s božanskim.

U stvari, Ninja-e nisu samo učile sve oblike borilačkih vještina kroz svoje treniranje već su nastavili s učenjem sve dok nisu dosegli nivo iznad samih tehničkih sposobnosti.

Ninpō Taijutsu-u uključuje jedinstvene Taijutsu (vještine tijela) Ninja i borilačke vještine poznate kao Ninpō Taijutsu, Koppō-jutsu ili Kosshi-jutsu. Ove vještine su osmišljene za život i preživljavanje. Taijutsu je također temeljan kako bi Ninja-e izvodili svoje čudesne tehnike koristeći različito oružje i opremu. Ove tjelesne vještine su jake i podatne, te mogu odgovoriti na bilo koju promjenu i mogu se primijeniti u bilo kojoj situaciji.

 

U borilačkim vještinama, osnove su od iznimno velike važnosti. Općenito, učenici započnu učeći forme ili tehnike. Početnici na početku moraju trenirati “vidljivim” pokretima i to je neizbježno jer u protivnom jednostavno neće razumjeti sve daljnje složenosti. shindensl7Vidljivi pokreti se proučavaju u Ninpō Taijutsu-u, ali ubrzo morate napredovati u svijet koji je nevidljiv golom oku. Važno je da je ovaj trening prirodan. Možda je samo po sebi razumljivo kad kažemo da su sve stvari u prirodi prirodne, ali većina ljudi živi, te se “obrazuju” u uskom svijetu ljudskih bića i na kraju razmišljaju o stvarima na iznimno kompliciran način gubeći tako sposobnost da vide stvari ispravno i prirodno.

Ninpō Taijutsu se puno mijenjao ovisno o periodu, te od područja do područja. Ipak u svakoj varijanti postojale su osnovni i napredni oblici. Također, su postojale i ključne točke u oblicima svih različitih škola dok je svaki oblik imao beskrajne varijacije, od Kamae-a, te nadalje. Ove varijacije se trebaju vrednovati. Zaista želim da ljudi shvate ovaj osjećaj. Jedan oblik na kraju može izgledati potpuno drukčije kao rezultat ovih varijacija.

Od svog učitelja Takamtsu Sensei-a čuo sam slijedeće: “Koliko god učio, to nikada nije dovoljno.” On sam je nastavio usavršavati svoje tehnike tijekom cijelog svog života. Ovaj “život učenja” zaista i zvuči kao poruka koju mi stalno poručuje učiteljev glas. Govori mi da je najvažnija stvar u životu biti uporan u traganju za istinom koja leži iza svega. Moja namjera je uvijek živjeti prema ovim riječima.

Krajnja tajna borilačkih vještina sigurno se ne može pronaći u formishindensl8 ili Kata-ma (formalan set pokreta). Oni koji se fokusiraju na formama ili Kata-ma ostaju zarobljeni u njima, te ne mogu slobodno izvoditi žive pokrete. U samoj borbi mogli bi završiti mrtvi. Prava „tajna“ leži unutar vašeg srca. Zbog toga ljudi koji teže borilačkim vještinama moraju imati iskreno srce. Štoviše, konstantno ga moraju održavati. Najvažnija stvar je imati sućut na svakom koraku borilačkog puta, te imati osjećaj poštovanja prema samoj vještini.

–        Massaki Hatsumi   –