SHINDEN SHURA ROPPO 4. dio

Shinden Shura Roppo je naziv za Toshitsugu Takamatsu-ove memoare koje je on za javnost napisao 1965. u svojoj 78 godini, a odnose se na period njegova djetinjstva i sve do njegova povratka iz Kine gdje Sensei pripovijeda o svome životu, putovanjima i svojim iskustvima dok se razvijao vježbajući Ninjutsu.

Kroz nekoliko nastavaka opisati ćemo Gokui koji proizlazi iz iskustava Sensei Toshitsugu Takamatsu-ove životne priče i kako je on koristio Ninjutsu da bi preživio.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

 

 shura-roppo1Potpuni naslov članka napisanog za časopis Budo Shunju objavljen u Nari je: “Shinden Shura Roppo Meiji. Taisho. Showa Ne san dai niti ikiru kukishinden happo biken nijyu shichi dai Takamatsu Toshitsugu“. Ovdje je Sensei Takamatsu objavio svoje memoare koje se odnose na njegovo djetinjstvo i povratak iz Kine.

Po dr. Kacem Zughariju ovo je biografska kronika njegove mladosti i njegova iskustva koji su mu bili baza za pisanje teksta Ninjutsu no Hiketsu Bun (tajni Ninjutsu tekst) koji sadržava filozofsku osnovu Ninjutsu-a. Također, on izjavljuje da postoje još jedni memoari napisani od strane Takamatsu-a gdje se spominju sva njegova putovanja, doživljaji, motivacije, borbena iskustva kao i njegovo osobno vježbanje nazvan Meiji Moroku Otoko.shura-roppo2

Sensei Takamatsu: „Sa svojih trinaest godina sam pohađao englesku školu kao i 
Kanbun
(tradicionalnu kinesku) školu u Kobe-u. Kada je bilo prikladno išao sam u očevu tvornicu šibica u Akashi-u. Tamo sam svake noći išao u Dojo od Mizutani Yoshitaro Tadafuso-a majstora Jujutsu-a škole Takagi Yoshin ryu.

Kako sam već imao Menkyo kaiden (potvrdu cjelokupnog prijenosa znanja škole) Shinden Fudo ryu-a nakon godine teškog vježbanja bio sam podučavan dubljim principima i tajnama tehnika Takagi Yoshin ryu-a.

Jedan dan, u svojoj petnaestoj godini kada sam navratio u posjet Sensei Toda-i u njegov Dojo-u u Kobe-u Sensei mi je rekao: “Došao si u pravi trenutak! Dva Bugeisha (eksperta u tehnikama borbe jedne ili više škola) Musashi ryu-a su ovdje da se testiraju protiv nas. Shinbo-kun će prihvatiti prvi, a ti drugi.”

Naravno, prihvatio sam i pozorno gledao prvi meč. Shinbo Kun je bio star 25 godina i bio je u super formi, te je imao Menkyo škole. Mislio sam da neće imati problema pobijediti u usporedbi sa njegovim protivnikom iz Musashi ryu-a koji se čini bio star 27 ili 28 godina.

Ali, meč jedva da bio počeo kada je Shinbo izgubio sa Gyaku-otoshi bacanjem. On je bio razočaran u svoj meč. Ja sam bio slijedeći. Misleći da sam jednostavno jedno 15 godišnje dijete moj protivnik je spustio svoj gard i u trenu oka sam ga bacio sa Gyaku nage bacanjem i pobijedio u meču.

Sljedeći protivnik je bio opasniji i činilo se je da je bio star oko 30 godina. On je promatrao moj prvi meč i štitio se je. Približno smo se 30 minuta znojni gurali bez bilo kakve mogućnosti da primijenimo tehniku. I tijekom trenutka njegove nepažnje odmah sam ušao sa Gyaku dori da bi ga bacio. Međutim, iako sam ga bacio onesvijestio sam se. Zapravo, u trenutku kada sam ga bacio on me je udario po mojem desnom uhu sa dlanom svoje ruke. Kako nisam bio u mogućnosti izbjeći ovaj napad moj poraz se činio očitim.

Moj protivnik je istupio i rekao: “Ne, ja sam izgubio. On je već bio započeo pobjedničko bacanje.” Zatim, je zapitao Sensei Toda-u za moju dob. Kada je čuo da imam 15 godina zaprepastio se je i izjavio: “Ako je u ovome vješt sa 15 godina on mora da je vrlo nadaren. Svakako će postati majstor.”

Od svoga nastanka najvažnija tehnika Musashi ryu-a je bilo korištenje udarca u trenutku kada bi netko bio bačen. Jednom, kada je on vidio moju tehniku nisam je ponovo mogao upotrijebiti protiv njega“.

Što bih volio da razmotrite ovdje o biti Bufu-a je razmišljanje o pobjeđivanju protivnika ili samo o rušenju protivnika. Sa koliko god puno protivnika se boriti ne morate pretjerano reagirati i dopustite protivniku da osjetno preuzme inicijativu. Ali, u trenutku kada protivnik pokuša umaknuti morate ga neizbježno srušiti. Unutar ovoga je istina od “Katsumi-a” i krucijalno učenje o tome. Ovo je Budo.

“Pobijedite bez izvlačenja, ako povučete ne sijecite.

Samo predci. Znaju da je uzimanje života važna stvar.

Ispod podignutog mača je doista pakao.

Samo uđi, naprijed je raj.

Ako posjedujete srce slično bistroj vodi protivnik se ogleda kao da je u ogledalu.

Ne pravi od predstojećeg protivnika neprijatelja. Ako se dignu protiv vas vjerujte u svoje osjećaje i napokon, znajte Sutemi.

Jahanje pred bujicom, kestenova ljuska pluta zato što se povjerila.

Ne razmišljaj o sebi, da bi plutao u gorskom potoku baci se.

Tajna borenja je u upotrebi protivnikove snage, te imati srce poput vrbinog drveta na vjetru.

 Jujutsu znači upotrijebiti silu protivnika i imati srce slično vrbi na vjetru.

 Dva boga zaštitnika zauzimaju oblike od In i Yo. Kretanje njihovih šaka, ali i daha.

 Tijelo Ninja (Nintai) ili ustrajnost (Nintai) znači uzgajati svoje srce i biti marljiv u tehnikama, vječna istinska strpljivost Ninja predaka.

 Znajte da je bit Jujutsu-a osnova mira. Ako možete podnijeti to je istinska bit.

 U bistroj vodi ili bijesnim valovima vjerujte sebi i oni će se pokoriti. Plutati ćete na struji.

 Sva za vas, dan i noć nastavljam rafinirati i ispravljati tehniku“.

U Haiku poeziji, pjesme poput ovih se nazivaju “Ku“, ali znak “Ku” u originalu se odnosi na ogroman broj, nešto poput HindiShankh-a” (sto tisuća trilijuna), izražavajući beskrajni koncept svemira. Upravo poput ovih Haiku-a koji prizivaju beskrajne arome, svaka kratka fraza u Shinobi Kuden-u obuhvaća nevjerojatno široka, duboka i različita značenja. Usput, japanski Kamiyomoji (urođeno japansko pismo koje je postojalo prije nego je kinesko znakovlje uvezeno – navodno “od doba bogova”) također uključuje riječi koje označuju cjelovitost stvaranja u samo nekoliko znakova. To je također bio Kuden.

shura-roppo3Godina Heisei 20 (2008) je označila trideset sedmu godišnjicu odlaska Takamatsu Sensei-a. Dopustite govoriti o trideset sedam godina prosvjetljenja koje su doživljene od strane Yamaoka Tesshu-a (1836-88). Yamaoka Tesshu je bio šurjak od Yamaoka Seizan-a koji je bio poznati majstor Yari-a (koplja), te koji je također bio poznat po svom ekstremnom vježbanju i koji se budio u 2 sata ujutro da bi zamahivao sa svojim teškim kopljem od jedne do pet tisuća puta u Tenchi juppo-u izvodeći nebrojene skokove i ubode. Jednom je rečeno da se je vidio na zalasku sunca kako zabada u prazninu tame trideset tisuća puta sve dok se sunce opet nije dignulo.

Eto, Seizan je govorio da je u redu zadobiti pobjedu nad ljudima, te da je srce važnije nego tehnika i da morate proširiti svoje vrline i ako pobijedite sa srcem da će na ovaj način protivnik prirodno izgubiti. Stvarna pobjeda se ne postiže putem tehnike nego pomoću srca i ratničkih vrlina.

Također je Yamaoka Tesshu u svojim kasnijim godinama razvijao jednu tehniku (Tokui-waza) koju je naučio vježbajući sa jedinim ubodom Yari-a i kojom je stopio svoje najjače točke. Yamaoka Tesshu je kao majstor mačevanja čak bio prozvan “Onitetsu” ili “Željezni demon”. Jednog dana, se suočio sa praktičarem Asari Matashichiro Yoshiaki-em. Yoshiaki nije vježbao sa drvenim mačem nego sa dugačkom granom sa svjetlećim vrhom što je bilo slično božjem oku. Iako su oboje i Tesshu i Matahichiro bili stručnjaci ubadanja Tesshu nije mogao pobjeći ubodima svoga protivnika. Ali, nevjerojatno Matashichiro-vi ubodi nikada nisu stupili u kontakt sa Tesshu-ovim grlom. Štoviše, on je uočio energiju koja je izbijala iz vrha Matashichiro-vog mača. Osjetio je da mu je duh opao i izbio mu je znoj, te nije mogao više održati svoje uporište. Bez razmišljanja je izustio riječi, “izgubio sam”!

Tesshu se odrazio u slavnim riječima Seizan-a: “Zadobiti pobjedu nad ljudima nije u tehnikama nego u vrlinama” i prohodao je udaljenost od 120 tisuća metara prema hramu Ryutakuji kod Mishima u okrugu Izu uplićući se tri godine u Zen meditaciju pod svećenikom Seijyo-om.

Kod čuvenog hrama u Kamakura-i nazvanog Kenchoji postojala je jedna molitva koja je išla ovako: “iznenađen sam jer se bojim neprijatelja, kako se riješiti ovoga u umu”? Ako vam se čini da se Matashichiro-va oštrica nije još postavila na vaše srce onda život ili smrt zaustavlja vaše srce. Život i smrt u umu je nešto što ne bi trebalo mučiti ratnika. Morate odmah izbaciti ovo iz uma. Bitno je nemati išta – ovo su doista mudre riječi.

Međutim, Tesshu je bio jednostavno nesposoban naći ovo ništavilo. On je posjetio vrhovne svećenike Shokokuji-a u Kyoto Dokuon-u i Engakuji-a u Kamakura-i, Kosen. Najzad, u Kyoto-u je Tenryuji zapitao glavnog svećenika Tekisui-a što objelodanjuje gromoglasni krik – “Ti si se zapravo borio sa mačem protivnika. Možeš izbjeći borbu i ne upotrijebiti mač”!

Yamaoka Tesshu, u trideset sedmoj godini svoga slijeđenja Puta mača, u godini Meiji 20, 13. ožujka u dobi od četrdeset i pet godina i dvadeset i tri godine od prvog ulaženja u školu Asari Malashichiro je ušao u bit (Gokui) Musoken-a (sanjanjem – upućenost u tehnike mača).

Tesshu je pješice otputovao iz Yanaka u Tokiyo u Noda-i i Chiba-i. Još uvijek imam dio kaligrafije uručenih mom pradjedu iz kojeg se može pročitati: “Bio sam pitan o Putu. Osjećam ljepotu u zabačenome kraju”. To je bio davno, ali misteriozno je što sada imam knjigu o biti (Gokui) napisanu od strane Asari Matashichiro-a i što je prilično vjerojatno jedino postojeće ostalo napisano od strane majstora. Po mome mišljenju tu je objavljena Borba sa japanskim mačem: Tajne Samuraja.

Yamaoka Tesshu je bio svjesno zagrijan za jedinstvenost mača i Zen-a (Kenzen ichinyo), ali majstor mača Asari Matashichiro nije učio Zen. Međutim, Matashichiro-ov talent sa mačem je prevladao. Kako se u predodžbi ovih dvaju Budoka može vidjeti da se Budo ne mora ograničiti samo u glavi. Onaj koji jedino koristi svoj mozak je poput svijeće – svijetli sjajno, ali se s vremenom rastopi. Tokui-waza (vaša ekspertna tehnika, znak za kretanje) se također može napisati kao Tokui-waza (napisano drugačijim Kanji-ima a da označavaju isti pojam) tehnika koja ugrožava vašu milostivost.

U vrijeme trideset sedme obljetnice odlaska Takamatsu Sensei-a stvorio sam u njegovu čast kip Daikoku-ten (u Indiji se naziva Mahakala i govori se da je to najveće božanstvo rata). Dano mu je ime Iko Butoku Daikoku-Ten što znači Moć ratnikove milostivosti.

Također, je Tesshu postigao prosvjetljenje u trideset sedmoj godini.

Kao borilački praktičari za slijeđenje Puta ratnika nužno se je opremiti sa “srcem i očima božjim” kao svojim navigacijskim sustavom. Oboje, putovi borilačkih praktičara i ratničkog puta su Kyojitsu, kako gajimo našu odlučnost i još fleksibilniju intuiciju. Ovo je put prema unutarnjim tajnama i njihovom utjelovljenju.

Međutim, osjećam da nije potrebno ohrabrivati druge da vjeruju u naše razmišljanje o srcu borilačkih ili religijskih načina što znači sačuvati vlastit neuznemireni stav.

shura-roppo4

Massaki Hatsumi 

SHINDEN SHURA ROPPO

sl1Shinden Shura Roppo je naziv za Toshitsugu Takamatsu-ove memoare koje je on za javnost napisao 1965. u svojoj 78 godini, a odnose se na period njegova djetinjstva i sve do njegova povratka iz Kine gdje Sensei pripovijeda o svome životu, putovanjima i svojim iskustvima dok se razvijao vježbajući Ninjutsu.

 

Kroz nekoliko nastavaka opisati ćemo Gokui koji proizlazi iz iskustava Sensei Toshitsugu Takamatsu-ove životne priče i kako je on koristio Ninjutsu da bi preživio.

 CRONIPPON NINJUTSU DOJO

sl2

Potpuni naslov članka napisanog za revijalni magazin Budo Shunju objavljen u Nari je: “Shinden Shura Roppo Meiji. Taisho. Showa Ne san dai niti ikiru kukishinden happo biken nijyu shichi dai Takamatsu Toshitsugu“. Ovdje je Sensei Takamatsu objavio svoje memoare koje se odnose na njegovo djetinjstvo i povratak iz Kine.

Po dr. Kacem Zughariju ovo je biografska kronika njegove mladosti i njegova iskustva koja su bila njegova baza za pisanje teksta Ninjutsu no Hiketsu Bun (tajni Ninjutsu tekst) koji sadržava filozofsku osnovu Ninjutsu-a. Također, on izjavljuje da postoje još jedni memoari napisani od strane Takamatsu-a gdje se spominju sva njegova putovanja, doživljaji, motivacije, borbena iskustva kao i njegovo osobno vježbanje nazvan Meiji Moroku Otoko.

U Kobe-u u Japanu, u vremenu kada je Takamatsu bio trinaestogodišnjak su postojale mnogobrojne bande delinkvenata koje su zlostavljale žene i djecu.

Jedne noći, nakon što je već imao sukob sa članovima bande Takamatsu je išao sa prijateljem na javno kupalište. Prilikom prolaska kroz nenaseljeno područje napali su ih mladići iz te iste bande. Među njima, je postojao i jedan koji je imao mač.

On je istupio naprijed i rekao: “Došli smo da platite za ono što ste učinili prošlu večer. Ako se ne želite boriti, onda se spustite na svoja koljena i molite za oproštenje!” Pretvarajući se da misli da je glupo biti ozlijeđen od mača Takamatsu je pao na svoja koljena ispred njega da mu se ispriča. Zatim, ga je iznenada napao podignuvši kamen sa poda i smrskavši mu njegovo stopalo.

sl3Ovaj se srušio u bolu dok su ga ostali napali, te koje je Takamatsu jednog po jednog pobacao na desnu i lijevu stranu. „Ne znam koliko mnogo sam ih bacio, možda njih 5-8. Ostali su pobjegli“. Sljedeće jutro, u policijskoj stanici Takamatsu je odgovorio policajcu koji ga je ispitivao da se on borio sam, a što je potvrdio i njegov prijatelj Osaka Kun koji je tada bio sa njim.  Policijski časnik koji ga je ispitivao je rekao: “Ne govori gluposti! Ta jadna banda se sastojala od 60 delinkvenata između kojih su barem 10 bili ozlijeđeni!”

Časnik je bio uistinu začuđen. Zatim, je Sensei Toda koji je saznao vijest stigao i izjavio: “On ima samo 13 godina, ali je vrlo nadaren i ima razinu Menkyo-a (atestiranu diplomu za dostignuće u borilačkim tehnikama), tako da broj tih sa kojima se on sukobio nema važnosti!” Sljedeće jutro je njegovo ime bilo na prvoj stranici novina u Kobe-u, Kobe Shinbun: “13 godišnji Judo stručnjak lako razorio bandu od 60 delinkvenata!”

Temeljno pravilo Ninja je prirodno izbjeći neprijateljski napad i te nestati, koristeći Ninpō Taijutsu (vještine skrivanja koje se katkad nazivaju “Tongyō no Jutsu“). Tek kad ne preostane niti jedna druga opcija Ninja bi iskoristio prirodne principe i metode da porazi svog suparnika. Stoga se duh Ninja temelji na principima podnošenja uvreda, te zatomljivanju želje za osvetom.

Nikad ne znate kad možete započeti borbu. Zbog toga morate uvijek biti spremnisl4, tako da ako izbije borba, možete ju što prije završiti. U opasnoj situaciji, djelujte okretno, bez oklijevanja. To je tajna pobjeđivanja. Ako se morate boriti, zapamtite da vam je povjerena misija, te da služite višem cilju. Morate ZNATI da možete pobijediti, te upotrijebiti ovu energiju u vašem susretu.

Jedna karakteristika Ninpō Taijutsu-a je da “Sente” nije dozvoljen. Drugim riječima, nikad ne udarate na prvi udarac. Također, Ninja koji je potpuno izučio Taijutsu  trebao bi proliti nečiju krv samo u iznimnim situacijama.

Nikada nećete uspjeti ako ne naučite braniti svoje slabe točke, čak i ako poznajete nečuvane točke svog protivnika. Tajna obrane u borilačkim vještinama je uvijek biti na oprezu.  Ako netko ne zna svoje slabe točke, nikad ne može biti siguran da slabe točke njegova protivnika nisu samo varke.

sl5Kaže se da jednom kada završite svoju tehniku na protivnicima morate ostati sa svojim tijelom netaknuti i u stanju svjesnosti i imajte na umu da nevolja proizlazi iz toga što se morate boriti.

U borbi nikada ne smijemo biti naljućeni i nikada ne smijemo buljiti sa svojim očima, te kada se moramo suočiti sa smrti znajmo da ona može doći sa različitim krinkama i da nikada ne smijemo biti iznenađeni.

Mnogi koji nastave proučavanje Budo-a vjeruju da je Gokui ili bit pobjeda, ali to nije slučaj. Osim ukoliko ne možete razumjeti bit unutar neuspjeha nećete dosegnuti istinsku bit unutar pobjede. Ako govorimo da je pobjeđivanje plus onda je poraz minus i mogli bismo umjesto toga reći da morate znati gdje se susreće svijetlost plusa i minusa, te kada pobjeđivanje i gubljenje dotiče svjetlost dvojnosti povišenih i niskih zvukova.

Neprijatelji će uvijek ciljati prema slabim točkama, stoga morate upoznati svoje osobne slabosti. Ako eliminirate slabe točke, očito će vam ostati samo snaga – te ako ustrajete u borilačkom načinu, prestati ćete biti ponosni na ovu snagu. Svaki uzaludno potrošen trud nestati će iz vaših pokreta posve prirodno te će vaša snaga postati kao nula. Bitno je prepoznati važnost “nula-osjećaja”.

Postoji pjesma iz prošlosti borilačkih vještina koja kaže: “Ljudi misle da sami izvode svoje tehnike… nesvjesni da njihovim tijelima upravljaju bogovi.” Namjere poboljšanja tehnika ili vještine dugoročno gledano sigurno neće uspjeti. Važnije je kretati se ukorak s bogovima, održavati nezainteresirani stav, zadržati kontrolu nad svojim osjećajima, te sačuvati osjećajnost koja nadilazi svakidašnjost.

sl6Postoji izreka da oni koji imaju pravično srce nemaju neprijatelje. Međutim, neprijatelji postoje i kada se suočavate sa predstojećim neprijateljem ne bi trebali izbjeći da ih ozlijedite ukoliko je situacija neizbježna, međutim, istinska forma se postiže podizanjem vaše hrabrost na razinu da ste pripremljeni na smrt. To jest, pokazati stav “dođi u bilo kojem trenutku” dok držite mač u bilo kojoj ruci je Kyo, obmana, a situacija izbjegavanja je Jutsu, istinska forma. Bez ove istine i obmane nećete ovladati ratničkim borilačkim načinima.

Također, u Taijutsu ako pokazujete potezanje trebali biste gurati, a ako vaš protivnik misli da idete gurati onda vucite. Pokažite lijevo i onda bacite desno. Odnosno, tehnike Ninpō Taijutsu-a utjelovljuju promjene – drugim riječima, Kyojitsu Tenkan-hō, izmjena istine i lažnosti. Na primjer, ako neprijatelj iznenada napadne a vi žestoko povučete, mogli biste mu pokazati kao ćete povući s desnom rukom, uskočiti na lijevo i tada ga baciti, ali u stvari vi uđete s desna te ga bacite na tu stranu. Pokažite lažni a izvedite pravi pokret, pokažite pravi pokret kao lažni, te ga tada izvedite za stvarno, pokažite stvarni pokret, ali natjerajte protivnika da pomisli kako je lažni, te tada napravite pravi-lažni pokret – izmjena između istine i lažnosti slobodno se razvija kroz tehnike. Tako nastaje vrijednost, pobjeda i vitalnost tehnike.

Ova vrsta “prijevare” je dopuštena u borilačkim vještinama, ali ako je primjenjujete  previše vaš će vas protivnik pročitati. Tako, ne biste to trebali koristiti previše niti premalo.

Jedan izraz koji mi se posebno sviđa zapisao je Toda Shinzaburō Masahide iz Togakure ryū-a ide ovako “Čovjek ne bi smio biti ni jak ni slab, ni mekan ni tvrd. Ostavite takve misli iza sebe, probudite se u Praznini, te učinite Nulu svog tijela da se pokorava ovom.” To znači da u Budo-u, naivno je uplesti se u razmišljanje o jako/slabo mekano/tvrdo; na kraju, čak i koncepti poput vješto/nevješto jednostavno izblijede i nestanu. Jūtaijutsu sadrži petnaest jakih vještina i petnaest slabih vještina, sveukupno trideset, na koje se može gledat i kao na tri seta od deset vještina (kao u Sanshin no Kata-i – Tenchijin i Jūji ideja). Unatoč tome, namjerno i spremno eliminiramo sve to da bi se učinili Praznim.

sl7Ovo zauzvrat dopušta da želja za izazovom nestane kako bi se mogli vratiti prirodnijim formama. Zamislimo trenutak u kojem ste bili ponosni na svoju vještinu kao stručnjak ili tehničar. Trebali biste odbaciti “lošu naviku” da budete vješti te zamijeniti to nastojanjem da budete nevješti! Istinski tajanstvene tehnike su na ovaj način nastale iz ovog svijeta Praznine.

Jednom je kod čuvenog hrama u Kamakura-i nazvanog Kenchoji postojala molitva koja je išla ovako: “iznenađen sam jer se bojim neprijatelja, kako se riješiti ovoga u umu”? Ako vam se čini da se Matashichiro-va oštrica nije još postavila na vaše srce onda život ili smrt zaustavlja vaše srce. Život i smrt u umu je nešto što ne bi trebalo mučiti ratnika. Morate odmah izbaciti ovo iz uma. Bitno je nemati išta – ovo su doista mudre riječi.

Unutar Budo-a sposobnost predviđanja sigurne pobjedu je ključna. Neodlučnost neće proizići iz uma spremnog za apsolutnu pobjedu. Općeprihvatljivo je da svi ljudi žele živjeti. Ovaj aspekt borbe je izražen u starim dokumentima kao “Koteki Ryoda Juppo Sessho no Jutsu” ili borba tigra i zmaja u prirodi. Munja rođena iz olujnih oblaka i grmljavine odjekuje u bučnom vjetru, umire estetski efekt i strah se uzdiže. Zaustavite ovu scenu i vaše šesto osjetilo je apsorbirano. Čak i ako predate pobjedu svome protivniku u istinskom Budo-u se ovo ne bi trebalo smatrati kao lošom stvari. Sposobnost priznanja poraza je važan i najbitniji element u vježbanju borilačkih vještina. Ovo nije više nego pravilo prirode, ali ti sl8koji se odaju požudi ili željama nikada neće ovo shvatiti. Samo kažem da je istinit  način u Nakazato Kaizan-ovim beskonačnim ciklusima ponovnog rođenja, ili davanja i uzimanja. Međutim, što je ključno ovdje je to da u stvarnoj borbi pobjeda ili poraz je pitanje života ili smrti. Ako imate kapacitet prepoznati poraz što je također važno onda će vaša životna snaga biti jača i ovo će redom kultivirati hrabrošću sa mirnoćom.

Borbe daju pobjednika i gubitnika. U najnevažnijoj stvari nesavladivi ljudi mogu biti dovedeni do poraza. Očito, ovo postaje utoliko više u borbi sa stvarnim mačevima, a ne u Dojo-u. Nepotrebno je govoriti da udarci ili ubodi sa Shinai-em (bambusovim mačem) nisu tako ozbiljni, ali ako je to stvaran mač to bi moglo biti kobno. Međutim, istinski ratnici će kultivirati spremnost da se ne boje bez obzira na to da li su oni u dvobojima sa stvarnim mačevima, ili ne. To je zato što oni stoje na užetu prosvjetljenja, odvojeni od pobjede ili poraza, te imaju uvid i znanje da se odvoje.

Budo je preživljavanje. Ako su vaši osjećaji nasilni i surovi onda će Put biti izgubljen, ali ako je osjećaj previše human onda se ne možete efikasno boriti.

U razdoblju „Zaraćenih država“ koplje je postalo važno, a razlog tome je sa njim bilo daleko lakše zabiti u otvore na oklopu protivnika pomoću ubadanja i srušiti ga dolje nego ga pokušati posjeći sa Tachi-em. Mačevaoci koji su bili cijenjeni kao majstori od strane kasnijih generacija su koristili najpraktičnija i najučinkovitija oružja na bojištu.

sl9Kada razmišljate o korištenju oružja odmah ste zarobljeni od strane njega. Važno je ne razmišljati o nošenju mača, ne rukovanju sa štapom nego koristiti oružje u raspoloživom vremenu. Bilo što može postati oružje. Pogledajte prednosti predmeta i nedostatke oružja ili oklopne zaštite, zaštite i konjaništva – bilo što, što je prirodno ili napravljeno može biti korišteno kao oružje.

Sasuke ovo je moj oproštajni dar, pravila Ninjutsu-a. Nosi ih sa sobom cijeli život te budi oprezan. Kad se budeš borio ili susretneš junake ili velike ljude, nikada nećeš biti poražen ako razumiješ što piše u ovom svitku.”

  –Masaaki Hatsumi –

Shinden Shura Roppo 2. dio

Shinden2naslov

shinden1sl1

Shinden Shura Roppo je naziv za Toshitsugu Takamatsu-ove memoare koje je on za javnost napisao 1965. u svojoj 78 godini, a odnose se na period njegova djetinjstva i sve do njegova povratka iz Kine gdje Sensei pripovijeda o svome životu, putovanjima i svojim iskustvima dok se razvijao vježbajući Ninjutsu.

Kroz nekoliko nastavaka opisati ćemo Gokui koji proizlazi iz iskustava Sensei Toshitsugu Takamatsu-ove životne priče i kako je on koristio Ninjutsu da bi preživio.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

shindensl1Potpuni naslov članka napisanog za revijalni magazin Budo Shunju objavljen u Nari je: “Shinden Shura Roppo Meiji. Taisho. Showa Ne san dai niti ikiru kukishinden happo biken nijyu shichi dai Takamatsu Toshitsugu”. Ovdje je Sensei Takamatsu objavio svoje memoare koje se odnose na njegovo djetinjstvo i povratak iz Kine.

Po dr. Kacem Zughariju ovo je biografska kronika njegove mladosti i njegova iskustva koja su bila njegova baza za pisanje teksta Ninjutsu no Hiketsu Bun (tajni Ninjutsu tekst) koji sadržava filozofsku osnovu Ninjutsu-a. Također, on izjavljuje da postoje još jedni memoari napisani od strane Takamatsu-a gdje se spominju sva njegova putovanja, doživljaji, motivacije, borbena iskustva kao i njegovo osobno vježbanje nazvan Meiji Moroku Otoko.

Sensei Toshitsugu Takamatsu rodio se 1889. u gradu Akashi u prefekturi Hyogo. Naslijedio je devet borilačkih tradicija od tri majstora: Toda Shinryuken-a, Ishitani Matsutaro-a i Mizuta Yoshutaro Tadafusa-e. Svih devet tradicija je prenio Hatsumi Masaaki-u putem intenzivnog ‘jedan na jedan’ treninga tijekom petnaestogodišnjeg razdoblja kada je Soke Hatsumi putovao prema gradu Kashihara u prefekturi Nara.

Prvi korak u treniranju Ninjutsu-a je fizička izdržljivost. Važno je da ispolirate svoje tehnike, koristite duh, te podnesete fizičke sile sve dok ne dostignete kritično stanje gdje se sve nalazi na granici.

U dobi od dvanaest godina zahvaljujući režimu treninga tjelesna težina i snaga Takamatsu-a je znatno porasla i mogao je u jedinom dahu podignuti rižinu torbu od približno 72 litre ili 19 galona. Još kao dječak je na ramenima nosio pune kante vode na vrh brda gdje mu je otac imao tvornicu. No, nije nosio samo dva vjedra kao što se obično nosi, već je odjednom nosio po četiri. Stalno je to radio tako da su mu zbog toga noge i kukovi postali veoma snažni.

shindensl2U prijašnjim vremenima nisu postojali Dojo-i tako da se je vježbalo u prirodnom okolišu. Savijanje bambusa u različitim smjerovima se je koristilo za izgradnju snage za tehnike bacanja, npr. za Ganseki Nage. Drveće se koristilo za vježbanje čvrstoće stiska, a grane su bile korišten za udaranje kako bi se dobio osjećaj realistične i snažneshindensl3 tehnike što je bilo od primarne važnosti. Npr na ovaj način su se u Shinden Fudo Ryu-u razvile jedinstvene metode udaraca sa nogom pomoću udaranja bambusa bez zastajanja dok se krećete kroz bambusovu šumu. Također, se prakticiralo vježbanje guljenje kore pomoću posebne ručne tehnike kako bi se ojačala sila grabljenja za čvršći stisak prilikom hvatanja za muskulaturu ili prilikom izvođenja tehnika gušenja Shime Waza.

Sensi Takamatsu je dalje nastavio: „U Dojo-u sam i dalje bacan sa velikom snagom i bio sam nazvan Kotengu. Tako da sam opazio čar Dojo-a. Iako je natpis ispred Sensei Toda-inog Dojo-a ukazivao da je on učio Shinden Fudo Ryu Taijutsu, Sensei Toda je bio stručnjak u Shinden Koto Ryu Tote-u (znak To u Tote znači da je u početku Koppo Jutsu u svojoj prvobitnoj formi bio podložan kineskom utjecaju gdje je bio zvan Goho) i u Togakure Ryu Ninjutsu.

U 13 godini, nakon što sam postao punoljetan i naučio sve tehnike Shinden Fudo Ryu-a Sensei Toda me je počeo učiti Koto Ryu Tote i Togakure Ryu Ninjutsu. Preferirao sam vježbati Tote u odnosu na Ninjutsu koji me jedva zanimao.

U smislu Ninjutsu-a moja glavna dnevna vježba se sastojala od okomitog trčanja na gore po daski širokoj šest centimetara koja je bila postavljena uspravno nasuprot jednog zida u Dojo-u. (Shoten no Jutsu – trčanje na gore po cedrovom drvetu, odnosi se na vještinu trčanja na gore po stupovima, paravanima ili različitim vrstama prepreka. Ninja-e su na početku uvježbavali ovu vještinu pomoću postavljanja daske od približno 10-tak cm široke i 3,5 metra dugačke pod početnim kutom od 45°, te vježbali trčanje na gore po njoj u jedinom nizu. Jednom kada bi se uvježbali u ovome napredovali su prema kutu od 50°, 60° i napokon pod 90°).

shindensl4U to vrijeme, kako je bilo nemoguće zaraditi za život podučavajući tehnike borbe (zbog političke ere) tako da nisam vidio korist u učenju nečega poput Ninjutsu-a. Ali, Toda Sensei nipošto nije obraćao pozornost prema ovim mojim argumentima i nije mi pružio šansu da odustanem”.

Sensei Hatsumi navodi da je njegov učitelj jednom opisao Ninjutsu ovim riječima: “Kaže se da su Ninja-e znale sve borilačke vještine. U svakoj od njih su prošli bar minimum treniranja potrebnog za njihov život Ninja. Proučavali su osam grana Ninja Hachimon-a. Ipak, tijekom vremena to se promijenilo na taj načina da se usredotočilo na Happō Hiken. Shinobi Happō Hiken sastoji se od slijedećeg:

1)    Taijutsu, Hichō-jutsu, shindensl5Nawa-nage (tjelesne vještine i bacanja užeta)

2)    Karate Koppō Taijutsu, Jūtaijutsu (borba bez oružja)

3)    Sō-jutsu, Naginata-jutsu (vještine kopljem i Naginata-om)

4)    Bō-jutsu, Jō-jutsu, Hanbō-jutsu (vještine sa raznim vrstama štapova)

5)    Senban-nage, Ken-nage-jutsu, Shuriken (bacanje oštrica)

6)    Ka-jutsu, Sui-jutsu, (upotreba vatre i vode)

7)    Chikujō Gunryaku Hyōhō (vojne utvrde, strategija i taktika)

8)    Onshin-jutsu (skrivanje)

Gore navedene grane su bile poznate pod imenom Happō (osam metoda), te je njima kao dodatak bio Hiken-jutsu (tajne vještine mačem), odnosno, Shinobi  mač, Kodachi (kratki mač), Jutte (pendrek palica) i Tessen (lepeza) kako bi nadopunile Ninja Happō Hiken.

shindensl6Također, je u kasnijim razdobljima bio korišten termin Togakure-ryū Jūhakkei (osamnaest formi). Osamnaest formi Shinobi-a kasnije su opisane kao:

“Duhovno obrazovanje, vještine tijelom, umijeće mačem, umijeće štapom, oštricama, srpom i lancem, kopljem, Naginata-om, konjaništvo, treniranje u vodi, eksplozivi, strategije, špijuniranje, infiltracija, skrivanje, prerušavanje te poznavanje klime i okoliša. “Ove vještine su bile zatrte ili – bolje rečeno skrivene – unutar Bugei Jūhappan (osamnaest načina konvencionalne borilačke vještine), te su time pobjegle kroz transformaciju u trideset-šest formi – diskrecija je postala bolja polovica hrabrosti. One su se razvile u trideset-šest Togakure strategija, u Kuji iz Santō Tonkō tehnike, te čak u Jūji principe zbližavanja s božanskim.

U stvari, Ninja-e nisu samo učile sve oblike borilačkih vještina kroz svoje treniranje već su nastavili s učenjem sve dok nisu dosegli nivo iznad samih tehničkih sposobnosti.

Ninpō Taijutsu-u uključuje jedinstvene Taijutsu (vještine tijela) Ninja i borilačke vještine poznate kao Ninpō Taijutsu, Koppō-jutsu ili Kosshi-jutsu. Ove vještine su osmišljene za život i preživljavanje. Taijutsu je također temeljan kako bi Ninja-e izvodili svoje čudesne tehnike koristeći različito oružje i opremu. Ove tjelesne vještine su jake i podatne, te mogu odgovoriti na bilo koju promjenu i mogu se primijeniti u bilo kojoj situaciji.

 

U borilačkim vještinama, osnove su od iznimno velike važnosti. Općenito, učenici započnu učeći forme ili tehnike. Početnici na početku moraju trenirati “vidljivim” pokretima i to je neizbježno jer u protivnom jednostavno neće razumjeti sve daljnje složenosti. shindensl7Vidljivi pokreti se proučavaju u Ninpō Taijutsu-u, ali ubrzo morate napredovati u svijet koji je nevidljiv golom oku. Važno je da je ovaj trening prirodan. Možda je samo po sebi razumljivo kad kažemo da su sve stvari u prirodi prirodne, ali većina ljudi živi, te se “obrazuju” u uskom svijetu ljudskih bića i na kraju razmišljaju o stvarima na iznimno kompliciran način gubeći tako sposobnost da vide stvari ispravno i prirodno.

Ninpō Taijutsu se puno mijenjao ovisno o periodu, te od područja do područja. Ipak u svakoj varijanti postojale su osnovni i napredni oblici. Također, su postojale i ključne točke u oblicima svih različitih škola dok je svaki oblik imao beskrajne varijacije, od Kamae-a, te nadalje. Ove varijacije se trebaju vrednovati. Zaista želim da ljudi shvate ovaj osjećaj. Jedan oblik na kraju može izgledati potpuno drukčije kao rezultat ovih varijacija.

Od svog učitelja Takamtsu Sensei-a čuo sam slijedeće: “Koliko god učio, to nikada nije dovoljno.” On sam je nastavio usavršavati svoje tehnike tijekom cijelog svog života. Ovaj “život učenja” zaista i zvuči kao poruka koju mi stalno poručuje učiteljev glas. Govori mi da je najvažnija stvar u životu biti uporan u traganju za istinom koja leži iza svega. Moja namjera je uvijek živjeti prema ovim riječima.

Krajnja tajna borilačkih vještina sigurno se ne može pronaći u formishindensl8 ili Kata-ma (formalan set pokreta). Oni koji se fokusiraju na formama ili Kata-ma ostaju zarobljeni u njima, te ne mogu slobodno izvoditi žive pokrete. U samoj borbi mogli bi završiti mrtvi. Prava „tajna“ leži unutar vašeg srca. Zbog toga ljudi koji teže borilačkim vještinama moraju imati iskreno srce. Štoviše, konstantno ga moraju održavati. Najvažnija stvar je imati sućut na svakom koraku borilačkog puta, te imati osjećaj poštovanja prema samoj vještini.

–        Massaki Hatsumi   –

 

 

 

 

 

Shinden Shura Roppo

shinden1naslov
Shinden Shura Roppo je naziv zashinden1sl1 Toshitsugu Takamatsu-ove memoare koje je on za javnost napisao 1965. u svojoj 78 godini, a odnose se na period njegova djetinjstva i sve do njegova povratka iz Kine gdje Sensei pripovijeda o svome životu, putovanjima i svojim iskustvima dok se razvijao vježbajući Ninjutsu.

Kroz nekoliko nastavaka opisati ćemo Gokui koji proizlazi iz iskustava Sensei Toshitsugu Takamatsu-ove životne priče i kako je on koristio Ninjutsu da bi preživio.

Također, kada vam japanac kaže da ste izvanredni i da su vam borilačke tehnike super on to govori iz učtivosti. Međutim, ako vam kaže da to što radite nije dobro i ako vas je spreman podučiti ispravnom načinu shvatite to kao dar i pravu vrijednost.

U našoj zajednici „učitelji“ koji ističu i samohvale svoj profil mogu doći u sukob sa bićem kontroliranim od strane sebe. Ovo je zaista značenje pakla (Gokui) i biti izgubljen na putu od “šest svjetova” pakla (Jigoku), gladnih demona (Gaki), zvijeri (Chikusho), borbenog duha (Asyura), ljudi (Ningen) i neba (Ten).
CRONIPPON NINJUTSU DOJO

Potpuni naslov članka napisanog za revijalni magazin Budo Shunju objavljen u Nari je: “Shinden Shura Roppo Meiji. Taisho. Showa Ne san dai niti ikiru kukishinden happo biken nijyu shichi dai Takamatsu Toshitsugu”. Ovdje je Sensei Takamatsu objavio svoje memoare koje se odnose na njegovo djetinjstvo i povratak iz Kine.

Po dr. Kacem Zughariju ovo je biografska kronika njegove mladosti i njegova iskustva koja su bila njegova baza za pisanje teksta Ninjutsu no Hiketsu Bun (tajni Ninjutsu tekst) koji sadržava filozofsku osnovu Ninjutsu-a. Također, on izjavljuje da postoje još jedni memoari napisani od strane Takamatsu-a gdje se spominju sva njegova putovanja, doživljaji, motivacije, borbena iskustva kao i njegovo osobno vježbanje nazvan Meiji Moroku Otoko.

Ravnoteža između duhovne i fizičke aktivnosti je temelj prema shvaćanju dubine biti teksta od Toshitsugu-a. Po njegovom iskustvu kombinacija fizičkog vježbanja i dubokog duševnog traganje je ključ razumijevanja “tajni duše”. Uz to, dodao je da što se tiče religiozne prakse vrijednost interpretacije ovisi o dubini provođenja.

Kao i rukopisi svake borbene škole u Japanu i rukopisi Ninjutsu-a su bili napisani tako da samo nasljednik može potpuno shvatiti stvarna značenja sakrivena iza ezoteričnog pisanja i slika. Ninjutsu je krajnje ezoteričan i njegove tajne su dobro sakrivene. Tako da je bilo neophodno za nasljednike da prođu kroz različite faze inicijacije i dubokog duševnog traganja sa različitim testovima kreiranim da otvore “oko srca” prema biti vještine.

Kada se približite starinskim pisanjima uključujući i te u pogledu Budo-a, te ako ih čitate sa fiksiranom koncepcijom pogrešno ćete razumjeti tajne dobivene između slova ili znakova koji se mogu mijenjati na mnogostruke načine. Za izraziti ovo u svicima su korišteni Katakana, Hiragana i Kanji. Također, postoji upotreba Kamiyo (mitološko doba) znakova, prastarih Izumo znakova, starih Wa znakova itd. Zvuk jednog Kanji-a se može razlikovati do osam načina.

Sjećam se da je bio hladan proljetni dan kada je Takamatsu Sensei prenosio transmisiju Budo-a prema meni sa ovim stihom.

„Svi odbacimo svoju tugu i budimo sretni. Sreća je najveće životno zadovoljstvo. Sreća je preispitivanje ili promjena mišljenja putem odbacivanja tuge i jada. Proreći nesreću i bijedu pomoću promjena naših misli kroz prosvjetljenje je također sreća“.

Gokui je nešto što postoji u svim stvarima u prostoru, a vodič prema Budo gokui-u je također isti za sve stvari. Kada proučavate Budo važno je mijenjati svoje srce u ispravnom smjeru.

U gradu Kobe-u je postojao čovjek imenom Toda Shinryuken koji je podučavao tehnike borbe, a također je vodio privatnu kliniku za osteopatiju. On je bio majstor u tehnikama borbe koje potječu iz provincije Iga, i u svom Dojo-u je podučavao Shinden Fudo-ryu. Kada je Takamatsu-ov otac došao njemu po savjet zbog toga što mu je sin bio bojažljiv Toda Shinryuken mu je odgovorio:

„Vježbanje borilačkih tehnika bi bilo najbolje. Stroga disciplina će napraviti od njega snažna i hrabra čovjeka“.

Sensei Takamatsu je pričao da je obično u to vrijeme trening započinjao putem učenja forme (Kata-e) ili kako baciti ili biti bačen. „Kao devetogodišnjaka Sensei Toda bi me slobodno bacao od svakuda, od desna na lijevo bez da je naočigled poduzima bilo koju metoda u račun. Čak kada su mi koljena bila izgrebena i lakti počeli krvariti on se nije zaustavljao i jedva bi smanjio svoju brzinu. Nakon što sam cjelokupne godine bio samo neprekidno bacan Sensei Toda je započeo sa uobičajenim tehničkim lekcijama“.

Taihenjutsu ukemi-gata budo taijutsu

shinden1sl2

shinden1sl3Taihenjutsu (vještina promjenjivog tijela) su oblici individualnih kretnji tijela. Ovo uključuje stvari kao kotrljanje i padanje Ukemi no jutsu, skakanje Tobi no jutsu, kao i hodanje Hoko no jutsu, hodanje na ledu i skliskim površinama Hyoyo hoko no jutsu. Nadalje, tehnike penjanja Shoten no jutsu, tehnike ravnoteže i stavova Kamae no jutsu također treba ubrojiti u Taihenjutsu.

Kao i sav trening, važno je vježbati Taihenjutsu što je realnije moguće. Stoga, vježbajte po svim vremenskim prilikama i na svim vrstama podloga. U tami, kao i u uskim (malim) i otvorenim (velikim) prostorima kako bi bolje razumjeli potpuni koncept Taihenjutsu-a.

Na primjer, ako bi neprijatelj odjednom navalio na vas, mogli biste pobjeći u jednom od deset smjerova ili odgovoriti protunapadom te oduzeti neprijatelju njegov borbeni duh ili oružje. Ako vas neprijatelj zaskoči s leđa, mogli biste osjetiti energiju napada, spustiti svoje tijelo u jednu stranu, prevrnuti se, pobjeći i sakriti.

Ukemi-gata je mnogo više nego samo biti sposoban pasti ili kotrljati se bez da se ozlijedite kada vas se baci. To je i način borbe, kretanja i izmicanja. Ovo se ne izvodi samo za bijeg od opasnosti nego da bi poprimili novi položaj koji će zbuniti ili odvući pažnju vašem protivniku.

Ukemi mora biti koristan (funkcionalan) ne samo na strunjačama Tatami-ju, Dojo-u ili na natjecanju već što je puno važnije, bilo gdje, na bilo kojem tipu podloge. Stoga je osnova Ukemi-ja potpuno kontrolirati tijelo. Vrlo je važno koristiti Ukemi ispravno. Npr. ako nismo sposobni napraviti polagani kolut nema načina da možemo napraviti brzi. Ukemi gata su principi učenja poznavanja našeg tijela i početka razumijevanja ravnoteže. Stoga je Ukemi nešto što je od velike važnosti pri stvaranju dobrog Taijutsu-a. Sve tehnike padova ili kotrljanja/prevrtanja moraju biti izvršene tiho i bezbolno. Da li se kotrljate unaprijed, unatrag, na desnu stranu ili lijevu ako postoji buka to ne samo da uzbunjuje protivnika nego to također znači da pravite tvrdi kontakt sa podlogom i zato izlažete svoje tijelo prema bolu. Ove tehnike moraju biti vježbane učestalo sve dok se ne budu mogle izvršiti bez zvuka ili boli i to čak na betonu ili drugim grubim terenima.

Ratnici koji su uvijek u opasnostshinden1sl4i i ne samo u pitanjima kao što su okolina ili situacije, te ako oni sasvim ne razumiju pravo značenje Ukemi-ja oni ne će moći preživjeti. Nadalje, Ukemi također upućuje kako ovladati bijegom da se sasvim izbjegnu opasnosti i konfrontaciju kada god je moguće. Oni koji ne shvaćaju istinske principe Ninja i mogu imati krivi dojam da su Ninja-e slabe, uplašene i da bježe od opasnosti. Međutim, ovo je u stvarnosti samo drugačiji način. Velika je mudrost te odvažnost i lukavstvo znati kada se boriti, a kada ne.

shinden1sl5
Samuraj koji zna jedino za napadanje i agresivno kretanje naprijed je prozvan Inoshishi musha (samuraj vepar) zato što samo zna kako ići naprijed poput bezglave životinje. Ako ne znate suštinu Ukemi-ja mogli biste također biti bezglavna životinja jer nećete moći preživjeti mnogobrojne borbene situacije koje zahtijevaju više nego samo brutalnu snagu. Čak i ako savladate Budo, te kada napadate bez ovog znanja ćete naposljetku izgubiti. Povijesno Togakure ryu ninja škola postoji 900 godina i za razliku od tih koji su samo znali kako ići naprijed i konačno izgubiti (npr. slično Napoleonu) ona je preživjela sva ova stoljeća zato što su Ninje ove škole razumjeli i savladali istinske principe Ukemi-a.

Oko pola stoljeće je prošlo od kada sam počeo primati podučavanje Takamatsu Sensei-a. Za sedamdeset i sedam godina vođenja nekonvencionalnog života čini se kao da sam zaređen prema dužemshinden1sl6 životu. I osjećam kao da sam pobjegao od života u kojem je “Bushido put otkrivanja smrti”. Jednog dana kada uzmem svoje posmrtno budističko ime biti će izjavljeno “Hakuryu, božanski Shinobi koji je živio osamdeset godina”! Zahvaljujem danu! Buda je ušao u Nirvanu tek nakon što je doživio istu dob od osamdeset godina. Mogli bismo reći ovo zašto su njegova podučavanja živa čak i danas. Zeami (japanski pisac Noh kazališnih komada) je također rekao da se vratio u nevinost u dobi od osamdeset godina. Istinska forma ratnika je ustrajati u borilačkim načinima, a značenje Bushido-a nije toliko u nalaženju smrt (Shinu) nego se to tiče ustrajanja kao Samuraja (Shinu).
– Masaaki Hatsumi –

BUJUTSU, BUGEI, BUDO 5.dio

bujutsu5naslov

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

 

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

bujutsu5_1

Ne manjka knjiga napisanih o srži ili biti Budo-a, ali je poželjnije da gledate na većinu njih kao autobiografijski doživljaj ljudi.

Osim toga, moramo razmotriti i činjenicu o ljudima koji su pisali o “srži” i koji su čak doživjeli poraz u borbi mečevima. Ipak, ovi porazi su postali kvalitetne transmisije. Doista, to je kada iz poraza shvate svoje pogreške i zablude i prenesu ovo shvaćanje prema budućim generacijama kao istinska Budo baština.

Kada se približite starinskim pisanjima uključujući i te u pogledu Budo-a, te ako ih čitate sa fiksiranom koncepcijom pogrešno ćete razumjeti tajne dobivene između slova ili znakova (Katsuji) koji se mogu mijenjati na mnogostruke načine. Spisi s obzirom na srži su čudesne knjige ili osnovne knjige (Kihon), te kada vježbate putem opažanja ispravnog prirodnog podučavanja primiti ćete srž koja živi iz sjedinjenosti Shingitai-a gdje su osnove (Kihon) živa knjiga (Kihon).

Najvažnija stvar, apsolutno životvorni ključ svega je ono što je moj učitelj nazivao “božjim srcem i božjim okom.” Mislim da on izvire iz razumijevanja Kihon Happo-a mog Budo-a i triju simbola. (U Budo-u postoje tri vrlo važna svojstva: Prvo, opažanje i poznavanje samoga sebe, svoje vlastite snage i svojih ograničenja. Drugo, mač razlučivanja i odrješitosti da se otklone pogreške, slabosti i nepotrebnosti. Na kraju dolaze ozbiljnost, osjećaji, predanost, oštroumnost i shvaćanje svoga srca.)

bujutsu5_2

Budo je prepoznavanje vlastitih mogućnosti i vlastitih slabosti bez obzira na to koliko ste možda snažni. Neki ljudi to znaju a da nikada nisu trenirali Budo. Žena može bez problema ubiti muškarca jer, naposljetku, u mnogim se zemljama mogu nabaviti pištolji. To je važno pa vas molim da pažljivo razmislite. Bez obzira koliko je čovjek jak, može biti čak i svjetski prvak u boksu, danas je dovoljno da netko samo povuče okidač i ubije ga. Kada čovjek ne razmišlja o tako jednostavnim stvarima i ne pridaje im nikakvu važnost može u slučaju realne borbe izgubiti život dok pucneš prstom a da pri tom ne bude važno koji Dan ima. Morate to upamtiti kako nitko ne bi umislio da su borilačke vještine svemoguće. Čovjek mora shvatiti kako je, kad su u pitanju borba i sukob, sam na svijetu i kako mora znati koja je razina njegovih mogućnosti. Mnogi iz borilačkih vještina to ne shvaćaju jer su im učitelji isprali mozgove uvjerivši ih da je njihov Budo najjači. Postoje brojne škole u kojima su učenici i učitelji sretni kada im se na taj način ispire mozak. Užasno je kada se to dogodi. Biti ispranog mozga je isto što i biti slijep, a ja apsolutno to ne želim nikome učiniti. Ono što stalno želim je da očistite svoja srca (ispiranje srca) i zbog toga vam dajem ovo. Međutim, u Budo-u je važno shvatiti kako je tehnika sama za sebe beskorisna ako

bujutsu5_3

čovjek izgubi ravnotežu, svoj unutarnji balans. Bez obzira koliko je netko razvio svoju tehničku vještinu na kraju će izgubiti ako ne posjeduje još kakvu drugu veliku snagu. Zbog toga držim kako je Takamatsu Sensei vjerovatno smatrao da se čovjek treba roditi s još nekim velikim talentom da bi pomoću njega spriječio poraz.

Sensei Hatsumi često ističe umjetničku i duhovnu stranu ljudskog bića. Zbog čega je to toliko važno nekome tko se bavi borilačkim vještinama? Prije svega, vezano je uz ravnotežu. Kada poznate samo jedan aspekt gubite moć viđenja i upoznavanja samoga sebe. Naime, kada čovjek vježba samo tehnike svoje borilačke vještine, kako postaje sve sposobniji i vještiji tako počinje stvarati prenapuhanu iluziju o samom sebi i svojoj sposobnosti, ne videći više samoga sebe niti nedostatke svoje borilačke vještine. Strašno je biti u takvom stanju. Uistinu je važno uvijek biti prizemljen i svjestan vlastitih pogrešaka. Zbog toga vježbam druge vještine i bavim se drugim aktivnostima. Sve njih međusobno povezuje osjećaj i unutrašnji pristup.

U prošlosti se sustav prijenosa učenja s učitelja na učenika pojedinca vrlo strogo poštivao. Smatralo se poželjnim da svaku Budo školu predstavlja samo jedna osoba, odnosno, vođa tradicije te

bujutsu5_4

škole. Mislim da je broj učenika u tim školama varirao u odnosu na razdoblja. Međutim, oni koji su se približili samom vrhu, u smislu razvijenosti osjećaja u vještini kojom se bave, su ustvari predstavljali medij, odnosno plodno tlo preko kojeg se prenosila tradicija. Oni koji su posjedovali takve osjećaje su po prirodi i duhu bili vrlo vrijedna ljudska bića jer u suprotnom ne bi mogli stići tako daleko.

Zbog toga, s obzirom da se bavim podučavanjem, mislim da ću podučavajući perspektivne ljude, koji imaju budućnosti u društvu u kojem žive, koji su kreposni i koje ja nazivam “birokracijom,” od njihove vrste stvoriti medij svoje vještine. Oni će, vjerojatno, dati svoj doprinos ovome svijetu i koristiti drugim ljudskim bićima. Mislim da je to najbolji način na koji ću nastaviti svoje djelo. Bilo bi vrlo opasno pokušati podučavati nepoželjne ljude jer bi takvi mogli zlorabiti ono što nauče. To je nešto poput problematike mirotvorne uporabe atomske sile. Naposljetku, ljudi koji imaju ispunjen život, žive svoj život, a ne pljačkaju i ne bave se nasiljem i sličnim stvarima. Učitelju, kao humanom biću je bitno da njegovi učenici budu ljudi čvrstog i sigurnog karaktera, ljudi koji će živjeti produktivnim a ne destruktivnim ovozemaljskim životom. To je pravac koji želim slijediti u svojem podučavanju.

U svakom je razdoblju, neovisno o naprednosti ili nazadnosti njihove sredine, bilo ljudi koji nisu bili korumpirani i izopačeni. Na isti je način gotovo čitav jedan milenij kroz široku paletu raznih okolnosti Ninjutsu opstao kao nekorumpiran i zdrav. To je nepobitna istina. Naposljetku, sve ono što u osnovi nije zdravo, bila to biljka, osoba, zabava ili misao, je usmjereno ka posrnuću, umiranju, nestajanju. Zbog toga sam riješio svim srcem i svom svojom snagom ovu tisućljetnu tradiciju održati zdravom. Ono što uništava ravnotežu i ugrožava zdravlje je ljudska pohlepa za imenom i slavom, bogatstvom i moći. No, duh mora ostati snažan, iskren i neiskvaren.

Unatoč tome što se društvo razdoblja Ednazivalo društvom samuraja, samuraji su se uvelike nastojali preobraziti u poslovne ljude. Mirnodopska vremena s kraja razdoblja Edo su se u potpunosti očuvala te su u tom mirnom razdoblju samuraji vjerojatno po prvi put mogli zarađivati podučavajući različite Budo-e. Ta komercijalizacija je zapravo bila žalosna. Na početku, tik nakon

bujutsu5_5

razdoblja Građanskog rata, znali su vrlo malo o poslovanju. Morali su živjeti, pa su naučili poslovati. Drugog izbora nije bilo. Tako se rodila potreba za stvaranjem Bugei-a, borilačke vještine onog doba. S obzirom da su se mir i stabilnost protegli, više nije bilo potražnje za ljudima vičnim borbi te su bili primorani preživljavati baveći se podučavanjem Budo-a. Što se mene tiče, važno je da je Budo ispravno očuvan, a nema veze koji je put morao prevaliti da bi stigao do nas. To je sve.

Čini se kako je borba sastavni dio života na Zemlji. Pogledate li sveukupnu povijest čovječanstva vidjet ćete da je na svakih šesnaest dana rata dolazio samo jedan dan mira. Stoga se ne možete oteti dojmu kako ljudi uistinu vole rat. Kada bi čovjek prestao ratovati Zemlja bi postala prenapučena. No, čovjek je destruktivno stvorenje koje pustoši čak i Zemlju, čovjek uništava mjesto na kojem živi. Kakva kretenoidna životinja, hmm? Moramo vrlo, vrlo ozbiljno osuđivati takve stvari. To me pomalo podsjeća na lemare i na to kako oni izvršavaju masovne suicide.

Ljudi se previše plaše svega i svačega. Boje se za svoje zdravlje, strahuju za svoju snagu, plaše se zbog svoje sigurnosti i tako dalje. S druge strane, mene uopće ne plaši kada idem u Tokyo, a ljudi mi kažu da se od vožnje našeg mladog Muramatsu-a diže kosa na glavi(smijeh). No, ozbiljno, najvažnije je osloboditi se straha. Strah ljude sprječava da rade tako mnogo stvari. Pretjerano se paze. Kad bi ljudi samo malo manje pazili na sebe, a kad bi imali malo više samopouzdanja i mrvu hrabrosti jer kao što je moj učitelj govorio za čovjeka bez hrabrosti nema nade, a s hrabrošću je sve moguće. Bitni su također i vjera i povjerenje.

Naravno nisu sve te stvari ograničene samo na regiju. Mora postojati netko u koga čovjek ima uzajamno povjerenje, možda roditelj, ljubavnik ili dijete. Iznimno je važan takav umni okvir. U zemljama materijalističkog društva poput SAD-a se smatra neophodnim posjedovati materijalne stvari te se djeca odgajaju s takvim shvaćanjem. (Bez namjere da se podcjenjuju SAD.) No, materijalistička kultura ima svoje slabe točke, stvari postanu važne. Japan je, također, nacija materijalističke kulture gdje se stravično povećao broj slabih ljudi. Uvjeren sam kako je ovo razdoblje u kojem se vrlo pažljivo održava ravnoteža između prirodnih i materijalnih stvari, a ljudi o njoj mnogo razmišljaju. Uistinu kulturan čovjek danas pridaje mnogo važnosti takvom balansu svog života. I uistinu kulturne nacije čine to isto, nacije poput Amerike, Rusije ili Kine u kojima je kultura vrlo napredna. Međutim,

bujutsu5_6

postoje i takvi koji tvrde kako je kultura beznačajna. Uistinu “kultura” sama po sebi ne znači mnogo ako nema ravnoteže.  Kod nekih ljudi, osobito kod onih samo-probitačnih, kultura je spremnik praznik fraza, a izrasta iz njihovih osobnih kompleksa. Njihova vještina proizlazi iz vlastite gladi i očaja. To je utočište požude iscijeđeno iz pozicije slabosti. Što više o njoj govore, manje znaju, manje jesu. Stoga, uistinu kulturni ljudi su oni koji su svjesni svoje običnosti. Istinski Budo-ka uvijek ostaje običan. Njegove vještine ne postoje da bi se o njima govorilo i hvalilo već isključivo za uporabu u trenucima kad je potrebna obrana. On djeluje iz ravnoteže, a samim ti i iz snage.

Znate li da se za mudre stare pustinjake govorilo kako jedu planinsku sumaglicu i kako žive samo od prostora? “Jesti sumaglicu živeći od prostora” se ne odnosi na gutanje stvari grlom već na osjećanje prostora vlastitom kožom. Vidite, riječ “jesti” moramo interpretirati u značenje hranjenja drugom vrstom “hrane”, ne fizičke nego mentalne ili duhovne hrane. Međutim, kada su u pitanju pustinjaci “jedenje” ne znači ono što obično pod tim podrazumijevamo. Bilo je takvih ljudi koji su uspijevali preživljavati pomoću osjetljivosti čitavoga tijela. Duša ima vlastitu hranu kojom se prehranjuje, um ima svoju hranu isto kao i tijelo. Knjige mogu biti hrana, čovjeka može nahraniti susret s dobrom osobom, a što je profinjeniji i ljepši karakter te osobe tim veća može biti duhovna okrjepa. Kada ste zadovoljni možete podijeliti hranu s drugima isto kao što možete shvativši nešto podijeliti svoja shvaćanja. Naučite razlikovati i prepoznavati kada su nečije ideje nezdrav oblik hrane. Vježbajući postupno počinjete prihvaćati samo one stvari koju su po prirodi dobre. To je uistinu vrlo važno.

bujutsu5_7

bujutsu5_8

Životinje u divljini neće ni u kom slučaju jesti hranu koja bi im mogla naštetiti. Jedino čovjek jede sve po redu, bez obzira je li to zdravo ili nezdravo. Zbog toga je čovjek blagodaran mogućnošću da ga drugi ljudi vode svojom inteligencijom.

S obzirom da je čovjek stvoren kao biće uskraćeno instinktivnih stvari, Stvoritelj mu je umjesto njih podario sposobnost upijanja znanja. Međutim pored znanja čovjek posjeduje i glupost. To je poput oksidacije “crvena” krv iz arterija nasuprot iscrpljene “plave” krvi iz vena. Do ove misli nisam došao proučavanjem već iz vlastitog iskustva. S jedne strane čovjek može intelektualne stvari voljeti više od fizičkih objekata s obzirom da podsvjesno nije niti najmanje fizičko, a daleko je više važno te je neophodno početi razmišljati u tom pravcu.

Bavio sam se širokim spektrom borilačkih vještina , od Judo-a, Karate-a, Kendo-a do svega na što sam naišao. Užasno sam trenirao pa su čak i stvari poput hvatanja mača postale dijelom mene. Zatim sam jednoga dana vezano uz svo to moje učenje i vježbanje upoznao Takamatsu Sensei-a i počeo ga slijediti. Znao sam da je on onaj pravi. Osjećam veliku radost što sam ga pronašao jer mnogi ljudi ne uspiju doći u dodir s nečim stvarnim. I među onima koji dođu k meni je bile ljudi koji nisu uspjeli vidjeti kako je stvarno i istinito ono što podučavam pa su odlazili. Učenik se otuđuje od učitelja kada misli kako uči i kada se pretvara da shvaća, a ustvari nije puno takvih ljudi. Mislim da su oni uistinu u žalosnoj situaciji. Ono proizlazi iz njihovih osobnih želja i ambicija. Njihov je vlastiti “Tramvaj zvan čežnja” iskočio iz kolosijeka! Međutim, ako volite podučavanje, nije ga teško shvatiti. Podučavanje je poput izreke o odanoj ženi koja za svoga voljenoga rado živi bile gdje i rado čini baš sve. Nekoga ili nešto možete voljeti čitavog života, to je ono stvarno! Morate u to moći vjerovati, moraju postojati poštivanje i cijenjenje… Nikada se ne smiju zaboraviti poštivanje i zahvalnost. Međutim, budete li poštivali nekog izmišljenog, lažnog i neiskrenog, bit ćete u velikoj nevolji. To je smisao pravog treninga. Nije to nikakav složeni koncept.

Postoji staro-japanski borilački epigram koji ide ovako: „Pakao zjapi ispod uzdignutog mača… Zakorači u nj! Nebo ti je nagrada!“ Kada dođe pravi trenutak istine svima nam je dan samo jedan izbor, možemo produžiti ili pobjeći. Ja moram odabrati samo ovu prvu mogućnost. To je poput vježbe Sennichi Kaihogyo  budističkih svećenika u kojoj dan za danom vježbaju pažljivo hodati što je način postizanja Satori-a, odnosno prosvjetljenja. Istovremeno se “hod”, potraga, učenje, u potpunosti pretače u srce i nastavlja čak i ako noge zakažu. To je još jedan od razloga zbog čega šetam svakog dana. Ustvari, znate, riječ “hodanje” implicira pravilno provođenje svih životnih aspekata čovjeka.

Ljudi sami  stvaraju svoje prepreke. To je stvarno blesavo. Sami sebe priječimo gubeći put u potrazi za istinom. Mene to više ne sputava. Kad se čovjek suoči sa zaprekom treba samo ići dalje ne obraćajući joj pozornost. Samo nastavite, hodajte dalje i zapreka će nestati! Kad sam ja u pitanju, kad sam u nevolji i kad mislim kako neću uspjeti, jednostavno idem dalje, hodam. I tako se to nastavlja iz dana u dan.

U japanu govorimo o Seirobyosh-u, odnosno, o četiri neminovna razvojna stupnja života: rođenju, starenju, bolovanju i umiranju. U treningu kao i u životu, neminovno postoje “loše” i “dobre” stvari. Tako mora biti jer u suprotnom ne bi mogli nikoga spasiti, nikoga zaštititi. To ne znači da mi iz borilačkih vještina “spašavamo” ljude, to je vjerska stvar. Budoka štiti i brani ljude. Međutim, ne spašavamo one koji ne zaslužuju zaštitu: kavgadžije, zločince i njima slične. Misija Bujinkana je zaštititi dobre.

bujutsu5_9

Što se tiče evoluiranja, mijenjanja i prilagođavanja borilačkih vještina nužno je imati na umu kako se očuvanjem zadržava samo oblik, ali ne i srž. To je svojevrsni materijalistički pristup materijalističkih kultura. Postoje težnje da i Budo opstane takav. Istina je kako i u takvim kulturama ima duhovno profinjenih i dobrih učitelja, međutim kod Budo-a nije dovoljno imati samo dobro srce i donekle razvijenu duhovnu spoznaju. Naime, Budo uvijek obuhvaća dva oprečna stava, Yin i Yang, dobro i loše, slabo i snažno, pobjedu i poraz  te varljivo i očigledno ili lažno i istinito, a oba su ta stava sastavni dijelovi lukave taktike ili varljive tehnike. Tu leži problem Budo-a. Naravno, i u samoj je formi bitno shvatiti ovu dualnost s obzirom da oblike pokreću ljudi, a ljude pokreću njihovi umovi.

Bio sam upitan, “Gospodine Hatsumi, kako vidite koncept postajanja Budo sportova“? Odmah sam odgovorio putem izreke “Postojanje Budo sporta je čudesna stvar zato što ne morate ubiti osobu. Ovo je koncepcija iz Yagyu ryu-a Katsujin Budo ili davanje života osobi”.

Nadalje, unutar Gokui-a možemo reći da postoji način viđenja “između vremena” (vremenski interval). Postoji nešto, poput Tokugawa Ieyasu-a koji je došao do vladanja cijelim Japanom kroz razumijevanje “promjenljivog intervala” (Makeru) iz gubljenja (Makeru). U suprotnosti prema ovome postoje primjeri ljudi koji se trude više da bi uvijek postigli pobjede, ali postanu tako opijeni sa svojim sposobnostima da pobrkaju način samuraja (Shido) i žustre smrti (Shido).

bujutsu5_10

– Massaki Hatsumi

BUGEI, BUJUTSU, BUDO 4. dio

Bugeinaslov4.dio

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

 

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

bugei4sl.1

Budo (način ili put “Do“, rat “Bu“) je teže objasniti zato što je značenje izraza dvojbeno čak i za japanske borilačke praktičare.

           Izraz je relativno nov i prvo je upotrjebljen na početku Meiji razdoblja (1868-1912) u atmosferi prevladavanja potrebe da se brani ugrožena japanska država. Budo u Meiji razdoblju je izvučen iz prakse ratničke koncepcije Bujutsu-a iz Edo razdoblja (1603-1863). Doista, tijekom Edo razdoblja Shogun Tokugawa je obiteljski utemeljio i stabilizirao, te kontrolirao gotovo cjelokupni Japan. Oni su nametnuli snažnu središnju vlast u zemlji i osigurali dugo razdoblje stalnog mira do ponovnog otvaranja zemlje prema stranom utjecaj u XIX. stoljeću.

Tijekom ovog dugog razdoblja mira ratnici su se postupno morali priviknuti na nova vremena i tražiti druge putove nabrušavanja bugei4sl.7i usavršavanja svojih borbenih tehnika. Ovo je radikalno promijenilo transmisiju znanja i mudrosti, a tako i načine učenja. Doista, prakticiranje koje se do tog vremena prenosilo samo prema elitnoj klasi popustilo je prema podučavanju masa.

Ovo otvaranje poduke borilačkih vještina prema svim društvenim klasama je bilo napravljeno osnivanjem službenih škola, javnim demon­stracijama, te formiranjem grupa sljedbenika i učenika. Jedna paralela se može uočiti je to da se sa povećanjem novih škola povećalo prenošenje dokumenata i crteža (svitaka i Densho-a koji su bile službeni dokumenti same škole) koji su postali poboljšani, a istraživanje pokazuje da je ovo pomoglo da se škole pomaknu prema specijalizaciji.

Putem vježbanja Do-a (način/put), koncept “Do” je došao i malo po malo se asocirao sa dubokim osjećajem dužnosti u svakom ratničkom majstoru. Ratnik koji je prihvatio ovaj kon­cept “Do-a“ je onda morao tražiti načine prema napretku u Bujutsu bez da uistinu ubije protivnika što je u suprotnosti sa ideologijom Bujutsu-a koji se sastojala od metoda ubijanja. Borilačke tehnike su se sve više poboljšale i koegzistirala sa duhovnošću.

Ove Budo vještine postupno su postale sve manje i manje smrtonosne i konačno su doprle do točku gdje nisu više uopće bile smrtonosne. Povećavajući svoju rafiniranost Budo tehnike su se razvile iskorištavajući slobodu kretanja koju je odjeća toga razdoblja nudila, te kako se način odijevanja promijenio tako je to učinio da se promjene Budo tehnike. Tako, malo po malo neke discipline Bujutsu-a (Ken­jutsu, Bojutsu, Jojutsu i slično) su dosegnule visok stupanj rafiniranosti, ali bez opasnosti od smrtnih posljedica.

bugei4sl.3

Profesor Kanno Kakumyo sa Tokijskog sveučilišta je u knjizi ‘Budo, The Martial Ways of Japan‘ izdanoj od strane organizacije Nippon Budokan iznio mišljenje o prijelazu iz Bushido-a u Budo. Njegov tekst glasi:

„Izraz ‘Bushido’ je stvoren od strane Bushi-a reflektiran na njihovom ‘načinu života’ kao profesionalnim ratnicima, a obuhvaća njihove vrijednosti i moralni nazor. Riječ je ušla u upotrebu približno na početku Tokugawa razdoblja (1600-1868). Prije ovoga koristile su se druge riječi za obilježavanje života ratnika, kao na primjer: ‘Tsuwamono-no-michi’ (način vojnika), ‘Yumiya-no-narai’ (običaji naklona i strijele), te ‘Kyiiba-no-michi’ (način naklona i konjaništva).

Izvorno Bushido je označavao načine na koje bi profesionalni ratnici trebali živjeti svoje živote u vrijeme halabuke. Od oko sredine mirnog razdoblja Tokugawa-e ratnički etos se počeo razvijati i u vladajućoj klasi došlo je do predstavljanja moralnog uvida. Ratnici koji su stajali na vrh društvene piramide su veoma bili pod utjecajem konfucijskih ideala koji su naglašavali važnost dužnosti i društvenog sklada. Iako je egzistirao i bio korišten od sedamnaestog stoljeća čudni Bushido, ratnički etos Tokugawa razdoblja je tipično bio naslovljen kao ‘Shido’ – način učenika kao gospodina.

Tek u post Meiji razdoblju (1868-1912) riječ Bushido je ušla u narodnu upotrebu i to objašnjenje je bilo pod utjecajem znamenitog dijela ‘Bushido, the Soul of Japan‘ od Nitobe Inazo-a kao čuvenoj raspravi o Bushido-u kao duši japana. Knjiga ‘An Exposition of Japanese Thought’ izvorno napisana u Engleskoj 1900. godine i u toj knjizi su radije bili više naznačeni osnovni konfucijski Shido ideali nego li borbeno iznijansiran Bushido.

bugei4sl.4

Tijekom Tokugawa razdoblja, izraz ‘Budo’ je bio korišten na isti način kao Bushido ili Shido i predstavljao je običaje i stil života ratnika. Izrazi koji predstavljaju borilačke vještine su ‘Bugei’ i ‘Hyoho’, dok se Budo i Bushido odnosio na način života ratnika.

Najvažniji atribut ratničkog izlaganja prema životnim konfliktima je bio “autonomija”. Bushi su se uzdigli iz okolnosti nestabilnosti. Oni se nisu pribjegavali osloniti na druge ljude da bi zaštitili svoje posjede i obitelji, te su trebali biti nezavisni i sposobni za očuvanje vlastitih interesa. Ova ideja neovisnosti položaja je u samom temelju kulture Bushi-a i bila je izvor njihovog ponosa i čast. Njihova autonomija se održavala zahvaljujući njihovoj osobnoj snazi i borbenim vještinama, a uključivala je stupanj povjerenja u pobjedu u bilo kojoj konfrontaciji putem vlastitih sredstava.

Ratnici su trebali moći djelovati u bilo kojoj situaciji bez da se moraju oslanjati na druge. Oni su posjedovali borbena umijeća kao i sposobnosti vođenja i upravljanja svojim posjedima. Također, su djelovali kao branitelji ili policajci za niže klase koji su pripadali njihovim posjedima. Idealno, Bushi su bili spretni u diplomaciji sa drugim ratničkim grupama, bili su odgajatelji vlastitoj djeci i bili su sposobni aranžirati se za nužne zadaće koje bi osigurale opstanak i blagostanje za obiteljsku crtu.

Zanimanje ratnika je bio rat. Tipično, srednjovjekovna bitka bi započela izvan sigurnosti svojih linija frontalnim sučeljavanjem ili pak, sa strane. Rječiti ratnik sa svake strane bi istupio naprijed obrazlažući svoje razloge dok bi istovremeno kritizirao motive protivne strane. ‘Uvodni’ rat riječima bi zatim ‘eskalirao’ bugei4sl.5i naposljetku kulminirao izbacivanjem strijela ili opaljivanjem mušketa. Nakon početnih salvi projektilnih oružja slijedile su vrste ljudi sa dužim oružjem (koplja) koji bi prodirali jedni u druge i upuštali se u blisku borbu i nakon čega su slijedili sukobi sa oružjima sa oštricom ili hrvanjem. Dakle, od ratnika se očekivalo da bude vješt u svim formama borbe i proučavanje borilačkih vještina su bile glavna briga u njihovom životu.

Borilačke vještine kao na primjer Kenjutsu i Jujutsu su bili učeni u kombiniranim borilačkim školama nazvanim ‘Ryuha’. S vremenom, sve obuhvatne Ryuha-e su postale tehnički pročišćene i specijalizirane za određena oružja što je prouzročilo preobilje grana škole. Vježbanje u borilačkim vještinama nije se samo usredotočilo na razvijanje tehničkih vještina već je također bilo viđeno kao ‘Put’ za oplemenjivanje karaktera ratnika. U ovom smislu, borilačke vještine su bile integralni dio etičkog koda ratnika ili Bushido-a.

Do‘ u modernom Budo-u ukazuje na ‘način života’. Naime, isto kao i visoki ideali predstavljeni od strane istog sufiksa u Bushido-u. Ratnik se nije htio vidjeti kao neučinkovit ili inferioran. Bugei je bilo vozilo pomoću kojega je Bushi učio istaknuti i demonstrirati svoje osobne kvalitete. Moderne borilačke vještine nastavljaju naglasak na osobnom razvoju temeljenom na ovoj tradiciji.

Najbitniji uzor Bushido-a može biti jasno sumiran kao ‘nezavisnost’ i ‘samo-uvažavanje’. Ovo uključuje uzajamno poštovanje za druge koji također traže istu neovisnost. Bushi ‘nezavisnost’ doživljava kao sposobnost odlučivanja o vlastitoj sudbini. Ovo nije bio ograničeno po pitanju politike ili diplomacije i on se nije klonio  svakodnevnih svjetovnih poslova, kao na primjer, pranje ili briga za opremu. Ranije moderne rasprave tumače bugei4sl.6Bushido u izrazito praktičnim izrazima. Na primjer, pronalazili su se detalji u odlomcima gdje su se Bushi-e preklinjali da drže medicinsku opremu pri ruci, a čak, također, da se za uzgoj najboljeg drveta u vrtu treba omogućiti briga u vrijeme rata.

Također, nezavisnost ima značenje ‘discipline i ‘samokontrole’ i u osnovi se odnosi na poduzimanje odgovornosti za vlastite akcije. Bushi je osjećao žestoki osjećaj srama kada bi njegovi nedostaci došli do izražaja ili kada bi bio kažnjen za bilo koji prekršaj protokola. Takav sram je bio razmotren kao uvreda prema njegovoj nezavisnosti i Bushi ratnik bi žurno priznao svoje pogreške, čak i ako bi to značilo uzimanje vlastitog života. Čin ritualnog samoubojstva znan kao Seppuku je bio razmotren kao način ustrajanja na individualnoj časti. Iz tog razloga, imperativ je bio da ratnik može kontrolirati vlastite akcije i prepoznati bilo koje prekršaje bez da mu drugi zamjere. Naravno, samoubojstvo se više ne odobrava u modernom društvu, ali ideja poduzimanja odgovornosti za vlastite akcije su vitalan aspekt Budo-a danas.

bugei4sl.7Drugi vitalni element Bushido-a je bio poštivanje drugih. Putem neophodnosti, profesionalni ratnici su bili uvijek svjesni svojih protivnika ili potencijalnih neprijatelja. Kao i svaki Bushi laštili bi svoje borbene vještine, a također su bili zagrijani za svjesnost da su i oni drugi činili isto. Ti koji bi umanjivali druge ratnike su vjerojatno bili nadmašivani, a sličan čin je bio razmotren kao ozbiljan čin lakomislenosti koji pokazuje jasnu nerafiniranost.

U Koyo Gunkan-u poznatom ranom tekstu o Bushido-u izjavljeno je da, ‘je slaba kuća ratnika koji umanjuje svoje neprijatelje’. Znameniti ratnik nikada ne uzima druge zdravo za gotovo i poštuje svog neprijatelja pod pretpostavkom da je i on također krajnje oprezan na način ratnika. Neprijatelj nikada ne može biti omalovažavan.

Uzajamno poštovanje je bila pokretačka sila za ratnike u postizanju izvrsnost, a ti koji nisu držali do nikakvog poštivanja prijatelja ili neprijatelja su viđeni kao da oskudijevaju u vještini i kultivaciji. Koncepcija uzajamnog poštovanja i uvažavanja ili ‘Rei’ je bila važan aspekt kulture Bushi-a i također je ostala integralni dio modernog Budo-a.

Samo imati borilačke sposobnosti nije činilo Bushi-a velikim. Bez obzira koliko je Bushi bio vješt u borilačkim vještinama on bi u borbi bio sasvim bez koristi ako je imao slab intelekt. Zaista, biti snažan je bilo ne samo pitanje fizičke snage već također mentalne snage. Kroz stravu rata Bushi su mogli otkriti mnoge različite vrste snage gdje su neke bile opipljive, a neke nisu. Putem prilijeganja prema idealima kodificiranim kao Bushido oni su nastojali razviti svoje osobne atribute i živjeti život sa smislom i vrlinama.

Bushido moral časnog i čestitog življenja je bio proizvod uvažavanja ljepote života otkrivenog kroz iskustava smrtne borbe. Duh nezavisnosti, osnova u Bushido-u je svojstveno obilježje u modernim borilačkim vještinama. Kroz proučavanja Budo-a pojedinac može razvijati njegovo ili njezino osjetilo dostojanstva i istovremeno učiti poštivanje drugih. Iako pitanje života i smrti nije predmet modernih praktičara borilačkih vještina kako je to bilo za Bushi-a uvažavanje, poštivanje i ljubav za život ostaje kao vidljiv trag duha Bushido-a“.

(nastavlja se)

BUGEI, BUJUTSU, BUDO 3. dio

Bugei3 naslov

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

 

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

Bugei3 sl1

  • Rečeno je da su tehnike koplja (Sojutsu) bile stvorene u periodu „Zaraćenih država“. Tijekom ovih vremena koplje je bilo korisno da bi se zarilo u otvor, oborilo ili posjeklo ratnika koji je bio zaštićen od strane oklopa. Imajte razumijevanja za ovo kada vidite sliku ratničke borbe sa “Osam tajnih mačeva kao jedan” (Happo biken ichinyo – što se odnosi na međusobnu zamjenjivost oružja) kako načini mača dolaze do izražaja po prvi put.

Postojale su mnoge škole koplja, te brojne vrste i dužine koplja. Postojali su oni koji su bili manji od 5 shaku-a, oni preko 2 ken-a, te oni iznad 1 Jo-a. Sva koplja su u osnovi kategorizirana kao ručna koplja (Te yari) i koplja sa dugim oštricama (Taishin yari). Držak koplja je bio napravljen od različitih vrsta drveta uključujući crveni i bijeli hrast, te od drveta japanske mušmule (šljive). Također, je postojalo koplje sa drškom napravljenim od strane raskoljenih i lakiranih bambusovih traka. Nadalje, također su postojala željezna koplja (Tetsu yari) napravljena saBugei3 sl2 željeznim dršcima, te tako zvana Kama yari (sa vrhom u obliku srpa), tro-vilasto koplje (Sanbon yari), cjevasto koplje (Kuda yari), koplje kuka (Kagi yari) i postojala su križno-oblikovana koplja (Jumonji yari). Koplja su kategorizirana putem svoga oblika i načina pričvršćivanja oštrice na dršci. Drugi tipovi uključuju jednostavna koplja (Su yari), šuplje koplje (Fukuro yari), srpasto-koplje (Kama yari), koplje sa jednom oštricom (Kikuchi yari), koplje sa srpom (Katakama yari) i koplje sa dugom oštricom (Taishin yari). Neizbježno, sjedinjenje srca, tijela i koplja rađa bezbroj božanskih tehnika i naslijeđe koplja je osvijetljeno (Sojutsu) što je postalo jezgra mnogih različitih škola koje su nastale.

Dužina Tachi-a u Tensho razdoblju (1573-92) „Zaraćenih država“ je bila od 2 shaku i 2 sun-a prema 2 shaku 3 ili 4 sun-a najdulje. Usput, to je variralo ovisno o vremenu i regiji s obzirom da je prosječna visina japanskog muškarca do ranog dijela Meiji razdoblja bila manja od 160 cm (5 shaku-a i 3 sun-a).Bugei3 sl3 Po Tai Heiki-u Tachi od Nawa Nagatoshi-a u Genko razdoblju (1331-33) je bio 4 shaku-a i 3 sun-a. Saji Magozaburo Tanba je nosio Tachi od 5 shaku i 3 sun-a. U doba cara Gomurakami-a Wada Masatomo-ov Tachi je bio 4 shaku i 5 sun-a i rečeno je da je Fujiwara no Yasunaga izvlačio Tachi od 4 shaku i 8 sun-a. Tsumaga Nagamune je nosio Tachi od 5 shaku i 3 sun-a. U doba bitke kod tjesnaca Fuefuki-a Yazu Kojiro je imao Tachi od 6 shaku i 3 sun-a. Akamatsu Ujinori je nosio Tachi od 5 shaku i 7 sun-a. Na primjer, za mač od Togashi Masachika se u pripovijetkama priča da je izgledao 9 shaku i 3 sun-a.

Ninja mač je imao oštricu dužine od 1 shaku i 6 do 7 sun-a. U Tokugawa razdoblju oštrice duže od 2 shaku-a su bile nazvane Katana. Do 1 shaku i 9 sun-a je bio nazvan O-wakizashi, do 1 shaku i 7 sun-a je bio Chu-wakizashi, a do 9 sun-a i 9 bu-a je bio Sho-wakizashi. Uchigatana-e koje se počela pojavljivati od Muromachi razdoblja su prvotno bile 1 shaku i 4 sun-a, ali su potkraj razdoblja išle od 1 shaku i 7 ili 8 sun-a prema duljini od 2 shaku-a.

Daito i Shoto, (par dugog i kratkog mača) gdje se ponekad dugi mač preuređivao u Naginata-u ili Yari ili su dugi i kratki mačevi korišteni zajedno kao par. Također, kratki mač je bio učinkovit kada se je koristio u ograničenim prostorima protiv višestrukih neprijatelja. Postoji izreka: “Kratki mač može biti korišten kao dugi mač i dugi mač kao kratki mač”.

Bugei3 sl4

Kada razmišljate o korištenju oružja odmah ste zarobljeni od strane njega. Važno je ne razmišljati o nošenju mača, ne rukovanju sa štapom nego koristiti oružje u raspoloživom vremenu. Bilo što može postati oružje. Pogledajte prednosti predmeta i nedostatke oružja ili oklopne zaštite, štićenja i konjaništva – bilo što, što je prirodno ili napravljeno može biti korišteno kao oružje. Mač, Naginata i Yari se mijenjaju u skladu sa vremenima. U tajnom svitku Shinkage ryu-a

Bugei3 sl5Tengusho Hiden no Maki su prikazani nazivi tehnika – Ransho, Kokyoku, Unsetsu i Denko koji prikazuju Samuraje kako koriste duge i kratke mačeve. Netko kome nedostaje znanja u Bufu-u nesumnjivo će se pozvati na slike dugog i kratkog mača korištenog u Miyamoto Nito Musashi ryu-u. Majstori kao Koizumi Isenokami bi vjerojatno ismijavali Bugeisha-u sa takvim ograničenim osjetilom. Oni su objašnjavali da u takvoj slici je najbitniji element prikaz posjedovanja Tachi-a u jednoj ruci i Yari-a, Naginata-e ili Nagamaki-a u drugoj objašnjavajući da je to bilo tajno značenje. Tako, slika Tengusho Hiden no Maki ima tajno značenje i ljudi koji ne poznaju razdoblje borbe sa Tachi-em može to nikada neće zaista razumjeti. Poanta je da Kodachi nije samo Kodachi Yoroidoshi (bodež), prednji dio koplja, oštrica Naginata-e i goloruka borba svi imaju istu ulogu i sve se koristi za istu svrhu i naizmjenično. Urgiram da vidite ovo kao borbenu scenu opisanu kao Koteki ryoda iz Juppo sessho-a.

Prakticiranje Bujutsu-a je bila Bugei3 sl6pojedinačna vještina, te prenošenje mudrosti i znanja koje su izmišljene u Ryu-ha je bilo ograničeno samo prema elitnim članovima ratničke klase. Škole su bile malobrojne i nisu imale formalne skupine, Dojo-e ili bilo kakva mjesta za publiku. Glavni razlog je da se određene tehnike bilo kojeg danog stila nisu normalno širile niti dijelile sa općom javnošću, već su, zapravo, dane samo elitnim kategorijama, te su čuvane da se koriste tijekom sukoba sa drugim ratnikom. Posebno skriveno znanje bilo koje određene škole ili Ryu-a je ostalo isključivo u rukama trenutnih majstora ili osnivača stila.

Širenje određenih stilova iz Bujutsu ryu-ha kroz zemlju započelo kada su majstori započeli putovanja preko Japana za testiranje protiv drugih. To je bio oblik procjene i potvrde praktičaru koji je primjenjivao svoje znanje protiv drugih da bi vidio valjanost stila i dokazao svoje shvaćanje preko fizičkog izražavanja. Bujutsu je uvijek zahtijevao dubinu i iskrenu privrženost svom vježbanju. Bugei3 sl7Tijekom ovog razdoblja, proći sa znanjem preživljavanja je bila vrlo ozbiljna odgovornost (obaveza), zato što je to otvaralo mogućnost da majstor bude prevaren i ubijen od strane svojih učenika. Odabiranje ispravnog, neposrednog učenika kako bi prenijeli glavne principe škole Ogi, Gokui je bila glavna namjera prakse vještine.

Bugei3 sl8Ogi predstavlja najbitnije principe i najviše tehnike, kao i tajni i suptilni način korištenja tijela i oružja. Gokui predstavlja filozofsku bit škole.

Bujutsu obuka je bila nedosljedna zato što nisu postojale nikakve specifične metoden sjedinjavanja prenošenog znanja škole i mudrosti. Učenici Bujutsu-a su pokušavali reproducirati tehnike borbe do potankosti koje su proizašle iz eksperimentiranja njihovih majstora. Ove tehnike su bile relativno jednostavne i usprkos tome snažne, zbog toga što je većina borbi bila učinjena dok se nosio oklop. S vremenom su majstori Bu­jutsu-a (svi članovi ratničke klase) poduzeli osobna istraživanja na najučinkovitijim tehnikama temeljenim na iskustvu stečenim kroz borbe. Usvajanje znanja i mudrosti iz Bujutsu škola je kulminiralo prijenosom tri dokumenta prema učeniku. To su Kiri-gami (pismena potvrda učeniku da je postigao majstorstvo ponajprije tijekom praktične razine obuke), Inka (potvrda kompletne licence za školu), Mokuroku (indeks koji sadržava imena i opis tehnika škole) ili Mokuroku (tehnički crteži). Sadržaji ovih dokumenata napisani od strane majstora su predstavljali filozofiju škole od njena stvaranja i smjernice koje trebaju biti slijeđene, kao i tehnički leksikon.

Očigledno je da je u mnoštvo slučajeva učenja i škola praksa Bujutsu-a išla zajedno sa duhovnim istraživanjem. Ovo istraživanje je pružalo fokus koji je dopuštao praktičaru nalaženje konačne tehničke razine svoje vještine. Većina škola su bile stvorene nakon sna ili vizije gdje je utemeljitelj  primio tehnike i duhovnu inicijaciju. Količina duhovnost je varirala u skladu sa stupnjem vještine i vjerovanjem praktičara. Kako je netko prekopavao dublje u proučavanju borilačkih vještina imao je povećanu potrebu da razumije namjere potencijalnih suparnika,Bugei3 sl9 za koje se tek može pretpostaviti da su učili sa istom predanošću. Nije iznenađujuće da je življenje na ovim rubovima “britvi” sa smrću otvorilo važnost duhovnom području. Ovo je bilo prevladavajuće u mnogim Bujutsu školama i ne može biti uzeto s rezervom.

Tehnike borbe su se koristile prije, tijekom i nakon Heian (782-1190) razdoblja i bile su direktni izražaj destruktivnog impulsa vještine rata.

 

(nastavlja se)

 

Usporedba starog japanskog mjernog sustava za dužinu sa metričkim sustavom

 

Jo = 3,3 m

Ken = 1,8 m

Shaku =30,3 cm

Sun =30,3 mm

Bu = 3,3 mm

 

 

BUJUTSU, BUGEI, BUDO 2.dio

Bugei 2.dio naslov

Jako je teško shvatiti Ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine Ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

Bugei2 sl.1

Sensei Hatsumi kaže: Moj učitelj mi je jednom opisao Ninjutsu ovim riječima: “Kaže se da su Ninje znale sve borilačke vještine. U svakoj od njih su prošli bar minimum treniranja potrebnog za njihov život Ninji. Proučavali su osam grana Ninja Hachimon-a: Ninja Kiai (usklađivanje energija), Koppō Taijutsu, Ninpō umijeće mačem, umijeće kopljem, Shuriken, vatra, tradicionalne vještine i općenito znanje.”

Drugim riječima, život Shinobi-a počinjao je Ninja Hachimon-om. Ipak, tijekom vremena to se promijenilo na taj načina da se usredotočilo na Happō Hiken. Shinobi Happō Hiken sastoji se od slijedećeg:

1)       Taijutsu, Hichō-jutsu, Nawa-nage (tjelesne vještine i bacanja užeta)
2)       Karate, Koppō Taijutsu, Jūtaijutsu (borba bez oružja)
3)       Sō-jutsu, Naginata-jutsu (vještine kopljem i helebardom)
4)       Bō-jutsu, Jō-jutsu, Hanbō-jutsu (vještine štapom i motkom)
5)       Senban-nage, Ken-nage-jutsu, Shuriken (bacanje oštrica)
6)       Ka-jutsu, Sui-jutsu, (korištenje vatre i vode)
7)       Chikujō Gunryaku Hyōhō (vojne utvrde, strategija i taktika)
8)       Onshin-jutsu (skrivanje)

Gore navedene grane su bile poznate pod imenom Happō (osam metoda), te je njima kao dodatak bio Hiken-jutsu (tajne vještine mačem), odnosno, Shinobi  mač, Kodachi (kratki mač), Jutte (pendrek/palica) i Tessen (lepeza) kako bi nadopunile Ninja Happō Hiken.

Također, u kasnijim razdobljima je bio korišten izraz Togakure-ryū Jūhakkei (osamnaest formi). Osamnaest formi Shinobi-a kasnije su opisane kao “Duhovno obrazovanje, Kōppo-jutsu vještine tijelom, umijeće mačem, umijeće štapom, Shuriken, Kusari-gama (srp i lanac), koplje, Naginata, konjaništvo, treniranje u vodi, eksplozivi, strategije, špijuniranje, infiltracija, skrivanje, prerušavanje te poznavanje klime i okoliša. “Ove vještine su bile zatrte ili – bolje rečeno  skrivene – unutar Bugei Jūhappan

Bugei2 sl.2

(osamnaest načina konvencionalne borilačke vještine), te su time pobjegle kroz transformaciju u trideset-šest formi – diskrecija je postala bolja polovica hrabrosti.  One su se razvile u trideset-šest Togakure strategija , u Kuji iz Santō Tonkō tehnike, te čak u Jūji principe zbližavanja s božanskim.

U stvari, Ninje nisu samo učile sve oblike borilačkih vještina kroz njihovo treniranje već su nastavili s učenjem sve dok nisu dosegli nivo iznad samih tehničkih sposobnosti.

Da bi razumjeli stvarni Budo moramo otići unatrag prema Muromachi razdoblju (1336-1573) vrhuncu mačevalačke vještine koja je počela sa Koizumi Iseno­kami-em i Tsukahara Bokuden-om majstorima mača koji su se pojavili u ovom periodu.

Bugei2 sl.3Ratnici koji su živjeli u ovo vrijeme su relativno zaslužni za otkrivanje Tachi-a i njemu povezane tehnike sječenja, ubadanja i udaranja dok su upražnjavali borbu Kumiuchi. Ponajprije, za nas je važno razumjeti da je Kenpo rođen iz ove ere i nadalje, razumijevanje da su borilačke vještine proizišle iz borbi koje se nisu oslanjale na mač.

Muromachi razdoblje je bilo istinsko polazište prirodne obzirnosti ratnika. Metaforički se razdoblje može vidjeti kao cvijet. To cvjetanje je bila era početka Zen kulture, Gozan književnost, te jedinstvenog razdoblja mača i Zen-a koje se kreće dalje od istančane i dubokoumne kulture srednjovjekovnih vremena prema cvjetanju i procvjetalosti kulture vještina i učenja.

Od mača-štapa iz prošlosti razvio se Tachi (u velikoj mjeri savinuti mačevi), a kasnije su se razvile Katana-e. U razdoblju Zaraćenih država od portugalaca su uvedene muškete na otok Tanegashima i ubrzo su se proširila preko Japana. Međutim, iako je snaga ovog novog oružja bila naširoko prepoznata i premašila mač, luk i koplje mušketa nikada nije zamijenila mač po rangu i važnosti. Ovo je zato što je svrha mača išla daleko iza njegovog funkcioniranja kao oružja.

Mač je korišten za autoritet vladajuće klase i bio je simbol zaštite duhovnog mira i prosvjetljenja. Iako je primarno bio oružje njegova povezanost nikada nije bila nasilna ili barbarska. Ovaj dvostrani ili dvojni život mača je njegovo najvažnije obilježje.

Podučavano je da je temelj Budo-a prvo razumjeti Taijutsu načine kojim se možete boriti čak i ako nemate oružja. Ovo znači ustrajati u borilačkim načinima (Bufu-ikkan), te vježbati dosljedno i sa krajnjim naporom. Zatim, trebate uhvatite tajne Muto dori-a (tehnike bez mača). Slijedeći ovo misterij tajnog mača (Hiken) će doći do izražaja, te nije bit kakvo oružje držite nego kako će umješno vaše srce i Taijutsu plesati u praznini (Koku). Zatim, ćete moći protumačiti značenje drvenih i bambusovih mačeva (Shinai).

Bugei2 sl.4Kao velik majstor Budizma i kaligrafije Kobo Daishi se dokazao putem ne biranja određenog kista. Iz istog razloga ratnici ne biraju između Shinai-a, Bokken-a ili Katana-e zato što oni razumiju Muto dori. Ispred protivnika naoružanog sa mačem se prilagođavate putem promjena (Henka), skrivanjem u praznini (Koku), prihvaćanjem promjena i praznine, te da nikada ne ubijate protivnika ili koristite svoju agresiju. Istinsko značenje Myofuken (čudesnog mača) i Shinken shiraha dori (hvatanje stvarnosti izvlačenjem mača) dolazi do izražaja u svjetlu i sjeni kao bljesak u filmu.

Međutim, ipak mačevaoci koji su bili cijenjeni kao majstori od strane kasnijih generacija su koristili najpraktičnija i najučinkovitija oružja na bojištu. lizasa lenao je bio majstor Naginata-e, lizasa Morinobu je bio ekspert u Shinto-ryu tehnikama koplja, a Tsukahara Bokuden je bio majstor luka i koplja. Bokuden je kasnije inicirao Honma Kageyuzaemon-a u borbi kopljem. Koizumi Isenokami je hvaljen kao najbolji kopljanik u zemlji Kozuke, a bio je majstor i u mačevanju i u koplju.

Također, ću vas uvesti u dio Densho-a koji sam primio i koji ima zapise s obzirom na tehnike koplja. Pogledajmo ovo kao ideju procesa kako je nastao majstor koplja započevši sa osnovama u Taijutsu i kasnijem razvijanju vještine koplja. Promatrajući Densho Shinden Fudo-ryu Daken-taijutsu škole utemeljene od strane Izumo Yoshiteru-a u Eikyu razdoblju (1113-18), te Shinmon YoshikaneBugei2 sl.5ovo razvijanje u Taijutsu, tehnikama mača i koplja u Shocho razdoblju (1428-29). Rečeno je za vladara Mizuhara Yoshinari-a koji je po legendi bio legitimno dijete Minamoto no Yoshitsune-a da je bio ne samo majstor Taijutsu-a, jahanja, tehnika mača i koplja, nego, također, majstor Iai-a (vještina izvlačenja mača) u sedmoj godini Kencho razdoblja (1256).

Stvarne borbe se odlučuje sa ‘neočekivanim ubodima ili sječenjem tijela’. U stvarnoj borbi mačem se koristi tehnika ‘ubadanja i sječenja’ (Oshikiri). Svijet stvarne borbe premašuje forme (Kata-e). Kada protivnik sječe sa svojim mačem povlačite vlastit mač unazad i kada njegovo tijelo i mač uđu obarate ga putem ubadanja. U borbi možete vidjeti da neki ljudi nastave refleksno sječenje bez da spoznaju da su bili posječeni od protivnikovog mača. Znanje tehnike Oshikiri umanjuje stupanj opasnosti.

Rezultat borbe između ratnika je bio odlučen od žestine njihovih rana. Netko tko bi bio ozbiljno ranjen je ohrabrivan izrekom “to je samo laka rana”, a netko tko je bio lakše ranjen je ohrabren izrekom “to je samo ogrebotina”. Mora se gledati podalje od rane za pobjedu u borbi.

Zatim, na bojištu je samuraj nosio oklop i kacigu, te su sveukupno bili teži od oko 40 kg. Npr. Taijutsu korišten kada se nosio ovaj oklop je zato bio drugačije od načina kretanja tijela u modernom Judo-u. Vještina je kretati se na način kojim se ne osjeća težina. Naravno, oprema modernih vojnika je također vrlo teška, mnogo više nego 40 kg tako da Taijutsu i Taihenjutsu primijenjeni od strane starog samuraja dok nosi oklop ipak treba i danas.

Bugei2 sl.6

U situaciji u kojoj se netko mora boriti sa vojnikom koji je zaštićen oklopom i nanijeti štetu sa jedinim udarcem mača je vrlo teška tehnika koja zahtijeva izuzetnu sposobnost. Ovo prouzrokuje potrebu za Taijutsu korištenjem hrvanja i udaranja sa mačem, te od prvog sječenja sa mačem do zabijanja i zasijecanja slabih područja ili otvora u oklopu sa sljedećim rezom do završetka sa trećim rezom. Također, je važno ubosti i udariti sa prvim rezom. Uđi u Kumi-uchi, udari i sijeci sa Tachi-em, sruši protivnika i uzmi mu glavu. Princip je isti da li koristite Yari ili Naginata-u.

(nastavlja se)

 

BUJUTSU, BUGEI I BUDO 1. dio

bujutsu, bugei i budo 1dio naslov

Jako je teško shvatiti ninjutsu bez ispravne upoznatosti u povijesne temelje japanskih tehnika borbe. Tek sa sagledavanjem ovih borbenih praksi može se početi bolje razumijevati načine ninja, razloge za njihovo postojanje i upotrebu kroz neprestane prevrate japanske povijesti. Stoga ćemo u nekoliko nastavaka pokušati pojasniti pojmove Bujutsu, Bugei i Budō i dr. kroz viđenje Sensei Massaki Hatsumi-a i drugih majstora Bujinkan Budō Taijutsu-a poput npr. Kacem Zoughari-a.

CRONIPPON NINJUTSU DŌJŌ

bujutsu, bugei i budo sl1U Japanu je uobičajeno da je naziv borilačka vještina nešto što se odnosi na tehnike borbe, te se općenito koriste izrazi poput bu­jutsu, bugei i budō-a itd. Ovi izrazi vode u povijest japanske ratničke klase.

 Po kineskoj knjizi Suikoden iz početka Ming dinastije (druga polovica 15 stoljeća) izraz bugei („bu“ rat i „gei“ vještina) je značio korištenje oružja, kao na primjer luka, mača, koplja, helebarde, sjekire i tako dalje, a izraz bujutsu („bu“ rat „jutsu” tehnike) je značio “sve tehnike nužne u borbi”.  Ovo je uključivalo i fizičke sposobnosti kao na primjer plivanje i jahanje.

Izrazi bugei i bujutsu su usmjereni prema starijim japanskim borilačkim vještinama koje su se prakticirale prije sredine 18 st. (meiji perioda).

Tradicionalne borilačke vještine Japana (bugei ili bujutsu) su se razvile iz iskustava i kulture feudalnog ratničkog staleža znanog kao bushi ili samuraji.

Po riječima sensei Hatsumi-a: „Često čujemo riječi Samuraj (bushi) ili vojnik (bujin), ali što je obilježje ličnosti Samuraja? Car Tenji Tenno (626-671) koji je tijekom svoj vladavine u Japanu reformirao različite institucije odabirao je zdrave i snažne pojedince iz seljačkog staleža sa pravednim i časnim srcem da postanu vojnici. Znak “bu” je izvorno napisan kao “sei” ili istina, i svakako, istinska koncepcija vojnika je u srcu, tijelu i umu. Također, zapazimo činjenicu da se jedino snažni pojedinci koji su se nepravedno borili nisu bili izabrani da bi služili kao vojnici“.

Nakon uspona samurajske klase u Japanu tijekom Kama­kura razdoblja (1192-1333) borilačke vještine i borilački stilovi su se počeli klasificirati. Svaka samurajska obitelj je nastojala razvijati i oblikovati svoje alternative, a također, i tehničke inovacije započete iz eksperimenata na bojnom polju, te su iz toga rođene borilačke škole (ryū-ha).

Od Muromachi razdoblja (1333-1568), te preko Sengoku razdoblja (1476-1568) kenjutsu (vještine mačevanja), kyūjutsu (streljaštvo), sōjutsu (vještine uporabe koplja) itd. razvijali su se kao borbeni sistemi u kojima se od ratnika zahtijevalo majstorstvo da bi preživjeli. Stoga je prakticiranje borilačkih vještina kao istinskih borbenih praksi  uključivalo cijeli raspon stvari na području borilačkih vještina nazvaih bugei jūhappan (osamnaest ratničkih disciplina).

S obzirom da su se oružja i taktike mijenjali kroz različita razdoblja Japana uključujući i razdoblje mira bugei jūhappan (popis od 18 borilačkih disciplina japanskog ratnika) je imao mnoge oblike. Također, se popisi tehnika razlikuju kako li su se ryū-ha (škole) ili han (feudalni posjedi) razlikovali. Ispod su dva različita popisa s obzirom na bugei jūhappan.


  • Kyūjutsu (tehnike streličarstva)
  • Bajutsu / Kiba jutsu (tehnike jahanja)
  • Dakyū (igre na konjima – vrlo slično polu)
  • Kishajutsu (streličarstvo na konjima)
  • Suiba (jahanje kroz vodu)!
  • Suiei (plivanje)
  • Sō jutsu (tehnike sa kopljem)
  • Kusarigamajutsu (tehnike sa srpom i lancem)
  • Naginatajutsu (tehnike sa naginata-om)
  • Kenjutsu (tehnike mačevanja)
  • Jūjutsu (tehnike goloruke borbe)
  • Iaijutsu (tehnike izvlačenja mača)
  • Hojōjutsu (tehnike vezivanja sa užetom)
  • Hananeji (upravljanje sa konjima)
  • Yoroigumi (borba u oklopu)
  • Shurikenjutsu (tehnike bacanja oštrica)
  • Ishibiya (topništvo)
  • Teppō (vatreno oružje)

 

  • Jūjutsu / Kenpō (goloruka borba)
  • Kenjutsu (tehnike sa mačem)
  • Iaijutsu / Battōjutsu (tehnike izvlačenja mača)
  • Kusari Fundōjutsu (tehnike sa lancem s metalnim utegom)
  • Kusarigamajutsu (tehnike sa srpom i lancem)
  • Bōjutsu (tehnike sa štapom)
  • Sōjutsu (tehnike sa kopljem)
  • Naginatajutsu (tehnike sa naginata-om)
  • Suiren (trening u vodi)
  • Bajutsu (tehnike na konjima)
  • Kishajutsu (streličarstvo na konjima)
  • Jōjutsu (tehnike sa motkom)
  • Kyūjutsu (streličarstvo)
  • Yoroi Kumiuchi (borba u oklopu)
  • Hojōjutsu (tehnike vezivanja sa užetom)
  • Jūttejutsu (tehnike sa jūtte-om)
  • Hōjutsu (tehnike sa topništvom)
  • Shurikenjutsu (tehnike bacanja oštrica)

bujutsu, bugei i budo sl2

Kako je iz priloženoga vidljivo bujutsu uključuje upotrebu i majstorstvo u različitim oružjima i tehnikama. Ove tehnike su razvijene kao reakcija na prolaznu prirodu povijesnog razdoblja Japana gdje je postojao stalan rat i osobna borba. Bujutsu se sastojao iz različitih borilačkih tehnika kakutobugei (načina borbe) sa ili bez oklopa koje se oslovljavaju ili su znane kao gekito, kumitachi, tachi uchi ili yoroi kumi­uchi. Bushi je trebao biti specijalist u jednom ili dva oružja svoga vremena. Međutim, očekivalo se od njega da razumije osnove drugih oružja koja se koriste u borbi. Po sensei Hatsumi-ju do Tokugawa perioda je postojalo preko 120 različitih oblika oružja, te preko 3000 različitih škola borilačkih sustava.

bujutsu, bugei i budo sl3Gekito, kumitachi i tachi uchi su borilačke vještine korištenja različitih vrsta japanskih mačeva na bliskom i dugom dometu. U ovim trima vještinama netko može imati oklop, laki oklop ili čak biti bez ikakva oklopa, dok prakticiranje nije isključivo prema upotrebi mača nego može biti korišteno kao i sredstvo primjene svih oružja. Yoroi kumi uchi je borba sa oklopom koji uključuje borbu sa i bez oružja.

(nastavlja se)

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA 3. dio

BORILAČKE VJEŠTINE, BORILAČKI SPORTOVI, ILI SAMOOBRANA

(jap. GOSHIN JUTSU 護身術) 3. dio

Postoje tri različita smjera u borilačkim vještinama, i oni su:

1.   Tradicionalno utemeljene borilačke vještine
2.   Sportsko-bazirane borilačke vještine
3.   Realno-bazirane borilačke vještine.

Tradicionalno-bazirani sistemi, kao na primjer tradicionalni Karate, neki Kung-fu stilovi, a također i neki drugi stari sistemi sa starim tehnikama i metodama uvježbavanja. Tipično oni nose odore, imaju istaknut pojasni sistem, te zahtijevaju od svojih učenika učenje (strane) tradicije i terminologije. Unutar ovih sistema samoobrana je najvažnija, ali po izjavama trenera (učitelja?) koji se bave „realno-baziranim“ borilačkim vještinama učenici u tradicionalnim borilačkim vještinama ne uče se nositi sa suvremenim kriminalnim i terorističkim situacijama kao na primjer bombaškim napadima, oružanim pljačkama, pucnjavom vatrenim oružjem iz vozila, nasiljem bandi, procjenama opasnosti itd..

Sportsko-bazirani sistemi, kao na primjer Karate, Judo, i Taekwondo imaju svoje korijenje u tradicionalnim borilačkim vještinama, ali su im dodana sportska pravila kako bi se natjecali na raznim turnirima, zabavnim događajima, ili Olimpijskim igrama. Slično tradicionalno-baziranim borilačkim vještinama tehnike metode vježbanja samoobrane se također mogu skupiti u sportsko-baziranim sistemima, ali njima također kao i u tradicionalno-baziranim sistemima nedostaju mnoga suvremena rješenja konflikata.

Realno-bazirani sistemi su sistemi koji uče osnovne samoobrambene tehnike utemeljene u tradicionalno-baziranim i sportsko-baziranim sistemima, ali idu korak dalje sa vježbanjem u specifičnim modernim konfliktnim situacijama, i (po njima) eliminiraju zastarjele tehnike i metode treninga.

U nekoliko nastavaka razmotriti ćemo što su borilačke vještine, a što borilački sportovi, te danas sve popularniji tečajevi samoobrane. Kroz ovu temu ćemo proći viđenjem Bujinkan instruktora Svenerica Bogsatera 15. Dan.

CRONIPPON NINJUTSU DOJO

STVARNA BORBA (na japanskom Ryumon Komon, orginalni naziv za Taijutsu) je vrlo, vrlo pakosna i vrlo brza. Nije lijepa za oko, i daleko je od nečega lijepog, ili umjetničkog. Vrlo brzo postaje gadna.

stvarna borbaMorate razumjeti, da bi efikasno uzvratili udarac trebate moći vidjeti kroz nakaradnost. Trebate imati svijest i percepciju da bi vidjeti što se uistinu događa. Morate naslutiti, ili osjetiti što je potrebno, ili što je ustvari…? I ovo bez ikakvog oklijevanja… Ali, morate biti i potpuno spremni da se suočite sa posljedicama svojih akcija. Ovo je važno shvatiti prije nego li sudjelujete u stvarnoj borbi za život.

Ako nemamo drugi izbor nego uzvratiti udarac (uvijek kao posljednje sredstvo) ne trebamo imati snažnu, preciznu ili pravu borilačku vještinu da vidimo kako stoje stvari, ili bi trebale biti. Ne možemo postaviti naš um prema, otprilike ovako promjenjivoj  razini.  Ako  razmišljate,  namjeravate,  ili  pokušate  primijeniti  svoje borilačke vještine, ili samoobrambenu tehniku u stvarnoj borbi vaše Šanse za preživljavanje su praktički nikakve. Trebate znati da prilikom stresa i napetosti u stvarnoj borbi nećete odraditi 90 posto vaše tehnike, ili borilačke vještine iako ste u vještini od petnaest do trideset godina. Ovo je žalosno. To su očite činjenice, dokazane kada se borilački majstor (visokog ranga) u samo kratkom trenutku nađe u uličnoj borbi. Takav borilački majstor je naučio tehnike. Također, to je osoba koja vjerojatno posjeduje striktnu borilačku vještinu, i vidi kakve bi stvari trebale biti ili/su. To je borilački praktičar koji ne razumije da su tehnike ograničene. Dakle, njegove tehnike se moraju transformirati prema ne tehnikama.

Ne tehnika je po meni kada um odgovori instinktivno, i tijelo odmah reagira. Ovdje su um i tijelo povezani što znači da je naše tijelo spontano odgovorilo na naše stanje svijesti. Kako se naš um mijenja (stanje svjesnosti) naše tijelo slijedi promjenu koju je zabilježio, i proizveo živčani sustav kao rezultat promjene u umu.

Vjerujem da ovo može biti jedan od razloga zašto nam Bujinkan Soke Masaaki Hatsumi često govori: “Ne koristite formu, ne koristite tehnike. Nemojte razmišljati. Postanite nula!”

Ne misli, postani nula. Što je ta osobita nula? Bez obzira što vi ili drugi mislili osobno vidim nulu kao sposobnost usmjeravanja svoga uma, ili pažnje prema središtu. Zapitajmo se kako može jedan fokus doseći stanje nule? To ie zato što nula, ništavilo. ispraznost, praznina, zrak ili koju kod riječ upotrijebili da bi to opisali jest

ujedinjena potencijalna energija svih stvari. Sve što postoji, bez oblika, početka, ili kraja. Ona sadrži i obuhvaća cjelinu stvarnosti.

Drugim riječima, biti u stanju gdje sve, sve stvari postoje u apsolutnoj sadašnjosti. Samo morate pokušati učiniti ispravnu stvar, pokušati biti spremni u sadašnjosti, i prema vjerojatnim stvarima. Da bi bili u apsolutnoj sadašnjosti morate usredotočiti svoj um. Rekao bi to: “Morate prekinuti misliti na nešto što mislite da morate učiniti. Zatim, morate prekinuti razmišljate o tome što ste učinili. I na kraju, prekinite misliti na to        da ste maločas prekinuli razmišljanje o ovome”.

Ako ovo možete učiniti naići ćete na apsolutnu sadašnjost gdje jedino vrijeme egzistira. Ovo smještanje u vremenu je nešto što bi mogli reći da je nula. Osobno vjerujem da ovaj proces odvaja naš um od fiksne razine, i dopušta nam da postojimo bez svijesti o sebi, i na razini sa svim.

KAO ŠTO SAM ranije naveo sportski Budo, borilačke vještine i trening samoobrane su sasvim drugačija stvar od stvarne borbe za život. Nemoguće je usporediti snažno bacanje tijela na Tatami (strunjače) ili na tvrdi beton sa napadačem iznad vas.

aperkatPrimanje udarca na natjecanju gdje se koriste zaštita i rukavice nisu za usporediti sa pogađanjem u lice golom šakom ili nekom vrstom oruđa. Na natjecanju postoje pravila, sudac, pomagači i tako dalje, a u stvarnom životu stojite samo vi. I prije nego sudjelujete na natjecanju imate dosta vremena proučiti i analizirati svog protivnika. U stvarnom životu nemate način da bi znali što možete “poduzeti” protiv drugog tipa. Ako ne možete, onda je kasno. U stvarno životnim situacijama apsolutno izbjegavam svaki fizički kontakt koliko je ikako moguće. Osobno, vidim da je fizički kontakt neuspjeh. Bilo kako, uzvratiti udarac bi mogao biti vaš jedini način samozaštite. Ali, kao što sam prije rekao -uvijek kao posljednje sredstvo kada nema više drugih mogućnosti.

bokserTakođer, morate jasno shvatiti da ako morate uzvratiti udarac da ćete biti u opasnosti da se gadno ozlijedite, lako je goloruka borba okretnija nego oružana borba svakako ćete se negdje ozlijediti, ili bi čak mogli poginuti. Prije sam spominjao stanje svjesnosti i povezanost uma i tijela. Svjesnost je ključ, ona prvo dopušta da to potvrdite, zatim izbjegnete, i tada napokon kao posljednje sredstvo – borba.

Sjetite se da oružje nije uvijek nešto što vidite poput noža, pištolja, kamena, metalne cijevi, lanca i tako dalje. Postoje mnoge manje očite stvari koje se mogu koristiti kao oružje npr, kreditne kartice, metalni novac, limenka sa sprejem, ključevi, kemijska olovka, zbijeni puder, torba, časopisi, knjiga, vruće ili hladno piće, pepeljara, lonac sa biljkama, pletenjače, šal, šešir ili čak filtar od cigarete oblikovan kao oštrica noža. Lista je duga. Naravno, važno je znati da ako vas netko napada sa otprilike ovim oruđima da ih i vi također možete upotrijebiti za vlastitu zaštitu.

Tako, zašto vježbati borilačku vještinu? Nije istadaska kao što može biti borba? Borba je uvijek posljednje sredstvo?

Zašto onda Budo?

Za mene je svrha Budo-a da se osposobim ostati miran dok sam pod stresom, i da očistim um i tijelo. Kao što sam napisao u prvoj knjizi: “Budo je disciplina pročišćavanja samog sebe, i to je nešto što nam je život dao. To je put koji vodi do značenja  ljudskog  duha. U istinskom Budo-u  isto je protivnik, ili neprijatelj”.

Ako ste sljedbenik Budo-a steći ćete ispravno shvaćanje kvalitete i načina svoga života. Provesti ćete svoje vrijeme za vlastito preživljavanje i sreću, a ne na ciljeve koji su vam drugi dali, ili što se očekuje da dosegnete.

Nećete si dopustiti da trpite akcije drugih, ili loše okolnosti ako to ne prihvatite sami. Vaša energija i izdržljivost će rasti proporcionalno vlastitom spremnošću da izaberete krenuti vlastitim putem.

Završiti ćete što ste počeli, naime, zato što nećete započeti ištaSveneric Bogsater, Bujinkan 15. Dan što je sporedno za vas. Biti ćete sposobni za promjene i adaptacije pronalaženjem mogućnosti. Prepreke je nemoguće ukloniti, ali zbog toga će se učvrstiti vlastita ustrajnost. I biti ćete ispunjeni  sa jakom životnom energijom (Ki), i postupati ćete neovisno.

Drugim riječima, Budo je način da budemo sposobni ne samo štititi svoje fizičko tijelo nego je više način za zaštitu naših misli, naših ljudskih prava i njegovanje jake duhovne snage, mira, ljubavi, slobode i kvalitete života kao krajnjeg cilja.

Sveneric Bogsater, Bujinkan 15. Dan